Opće upute, nagrade, razno...
SF/fantasy vijesti
Novi broj
Stari brojevi
SF/fantasy udruga
SF/fantasy konvencija
SF/fantasy pisci, arhive, mreľne novine...
English page
Samo tekst
E-mail
Netscape Navigator Microsoft Internet Explorer
Opera 3.5
Via Galactica #15
Prethodni tekst


Pavle Zelić

Zeleni kukuruzi

Pavle Zelić (Beograd, 1979.) je objavljivao je priče u "Politikinom Zabavniku" i časopisu "Znak Sagite". Ovo mu je treća priča objavljena u Hrvatskoj - mogli ste ga čitati u zadnje dvije istrakonske zbirke. Urednik je fanzina "Emitor" s kojim je na Euroconu 2004. osvojio nagradu za najbolji europski fanzin.


Kosooki starac je okopavao polje kukuruza. Sunce je bilo visoko na nebu. Znoj mu se slijevao s ćelave glave, klizio niz vrat na leđa i natapao prostu pregaču konopcem zavezanu oko pojasa. Polje nije bilo veliko, tek par ari, ali seljak je očigledno gubio bitku s korovom koji je obilato nicao između redova stabljika. Okrenuo se i pogledao prema komadiću svježe preorane zemlje na koji je potrošio cijelo jutro. Teško je uzdahnuo i naslonio se na motiku.

Ipak, sunce i kiša učinili su svoje, i crvene stabljike uzdizale su se visoko. Seljak uz malo drmusanja otkinu klip s najbliže stabljike. Oguli listove i istrese par zrna na dlan. Bila su tek blijedo plava, ali uskoro će postati modra kao nebo pred oluju.

Dobra godina, pomisli seljak. Ali kome?

"Lung!"

Putem koji je prolazio kraj polja dolazila su kola. Kotači su im krivudali u nepravilnim dubokim usjecima i debeli je vozač uz psovku šibnuo upregnuto govedo, pokušavajući ga održati na pravcu.

"Tako mi Taoa, dobro je da sam te našao." doviknu. Obaspe salvu paprenih uvreda i uz mnogo žestokog povlačenja uzdi, unezvijerena životinja se ukopa pred Lungom, kojeg zapljusnu prašina s puta.

"Tao je velik." odgovori Lung i nakašlja se. "Samo ne znam koje mi dobro može donijeti poreznik, koji se pojavljuje mjesec dana prije roka, i vozi puna kola prerano obranog kukuruza."

"Uvijek pronicljivi Lung!" Čovjek se grohotom nasmije. "Vidim, ti svoj još nisi obrao."

"Zelen je, Hane"

"A što da ti kažem, prijatelju? Nisam slijep, ali vojsci Imperatora Minga treba hrana."

"Ne sumnjam, presvijetli Hane. Znam koliko moj sin može pojesti."

"Da, zaboravio sam... Sigurno si ponosan. Volio bih da i ja imam sina u carskoj vojsci."

"Takav ponos ne vrijedi koliko jedna suza moje žene. Odveli su ga... unovačen je prije šest meseci i još nemamo vijesti od njega."

Han zausti nešto da odgovori, ali ne reče ništa. Izgledao je zbunjeno.

"Slušaj me pažljivo Lung." progovori konačno. "Rat s Gordonom se privodi kraju. Imperator je skupio najveću vojsku do sada da bi konačno uništio pobunjenike."

"Ama dokle više? Deset godina bijede i žrtvi, zbog čega? Moj sin..."

Lung iznenada shvati što govori i preblijedi.

"Ali, sve to je ništavno prema trijumfima našeg velikog Cara, neka ga Tao čuva!"

Han se opet nasmeja. "Ne misliš da bih te ja potkazao? Valjda me bolje poznaješ."

Lung iscijedi nervozni osmijeh ali nastavi nepoverljivo gledati u Hana.

"Vidim da više nisi raspoložen za ćaskanje. U pravu si, imaš puno posla." Hanov dotad veseli ton zamijeni mnogo hladniji.

"Doći ću sutra do tebe. Očekujem puna kola."

"Hane, molim te. Sve i da hoću, ne mogu ga svog obrati do sutra. Žilav je, teško se odvaja. Da mi je makar sin tu."

"Sin ovo, sin ono. Dosadan si, Lung." Sada je govorio s otvorenim prijezirom u glasu. "Neka ti žena pomogne. Može suzama omekšavati klipove."

S tim riječima, Han šibnu govedo i ubrzo se izgubi u oblaku prašine.

Lung je neko vrijeme gledao za njim, a onda pljunu u šake i počne otkidati kukuruze.

* * *

Večer je padala, i Lung više nije mogao.

Iza njegovih leđa uzdizala se gomila klipova visoka kao on sam, što nije bilo mnogo. Morao je stati.

Zagledao se u umiruće sunce, kao da želi usporiti njegov pad, kada crveno-srebrna oštrica zasiječe nebo. Jedva je uspeo primijetiti da je u pitanju raketa koja gori, i ostavlja rep dima za sobom, a ona već nestade iza prvog vijenca planina od Žada. Trenutak kasnije, sićušni bljesak se ukaza između dva vrha.

Ubrzo zatim, u istom smjeru prozujaše tri carske rakete, koje je Lung odmah prepoznao s aero-mitinga u prijestolnici, na koji je vodio Laoa kada je još bio mali. Ali, nešto drugo mu privuče pažnju. Točka na nebu, koja je svakim trenutkom postajala sve veća. Kružić, kliker, zatim lopta.

Jedan za drugim, uključiše se motori i mala sferna letjelica bešumno sleti usred polja. Lung je jedva imao vremena sakriti se iza gomile kukuruza, kada se otvoriše vrata na brodu i iz njega prokulja para. Djelomično skriven izmaglicom, nazirao se čovjek koji je izašao. Visok, atletske građe. Plave kose.

Zemljanin!

Flash Gordon pokuša napraviti jedan korak, zanese se i stropošta na zemlju.

Neko vrijeme se čulo samo ubrzano kucanje Lungovog srca (ili se tako samo njemu činilo) i šištanje letjelice koja se hladila.

Gordon se nije micao.

Mic po mic, Lung se približi tijelu. Oprezno ga gurnu vrhom sandale. Bez reakcije. Na boku, purpurna tunika je tamnjela na mjestu koje se bojalo krvlju. Malo ohrabren, nagnu se prema Gordonovom licu. Jedva primjetno, prašina se ispod njegovih nosnica se komešala. Živ je, pomisli Lung. Kvragu!

"Učenja Taoa" nalažu da se mora pomoći svakome u nevolji, ma tko on bio. Lung je čitao "učenja" svaku večer prije spavanje. Ponekad je mislio da je jedini na svijetu koji to još čini. Pitam se što bi Tao rekao na ovo? Pred sobom je imao najvećeg neprijatelja Monga, čovjeka odgovornog za smrt milijuna u krvavom građanskom ratu kojem nema kraja. Osloboditelj? Ili borac za vlast nad svijetom koji nije, niti ikako može biti, njegov?

"Dale, gdje si? Pomozi mi..." prošapta Flash.

Lung bi zatečen. Uz bezglasnu kletvu, uhvati ga za ruke i počne ga vući prema kući.

* * *

Bilo bi blago reći da je Sai teško podnijela Gordonovo prisustvo. Kada ga je unio, onesvijestila se. Kad je došla sebi, nije štedjela poslednje zalihe svog bogatog rječnika da bi objasnila mužu kolika je budala što je učinio takvu stvar. Lung je stoički podnosio viku, uzaludno tražeći onu unutrašnju oazu mira koju je izgubio u ovom potresu pogrda. Ipak, kada je vidio da se, ne prekidajući tiradu, prihvatila pravljenja zavoja od krpa, znao je da su, kao i u svemu drugom, i u ovome zajedno.

Pala je noć. Zemljanin je previjen ležao na krevetu kojeg Sai nije raspremala otkad je Lao otišao u vojsku. Noge su mu virile preko ruba. Možda ni Lao više ne bi stao u njega. Još uvijek raste.

Sai je otišla u šupu po drva, i Lung iskoristi priliku da bliže prouči Zemljanina. Imao je neobične crte lica i blijed ten. I naravno kosu kakvu Lung nikada nije video. Ali bio je čovjek kao i Lung. Ništa više.

U ruci je još stezao laserski pištolj. Članci na prstima pobijelili su mu od pritiska. Lung pokuša da ga oslobodi, ali Gordonova šaka je bila tvrđa od mladog kukuruza. Lung odustane. Bio je gol do pojasa, pošto je Sai iskoristila i njegovu odjeću za zavoje. Počeo se tresti od groznice. Lung ga pokrije plahtom i s par kozjih koža, s kojih su otpale skoro sve dlake. Potom se vrati razmišljanju.

"Tražit će ga i ovdje." promuklo reče Sai kad se vratila. Uspjela je i izgubiti glas. "Vidjela sam vatre na sve strane."

"Njegovat ćemo ga par dana. Dok ne ojača dovoljno da može putovati. Zamolit ću Hana da odgodi skupljanje nameta, i sâm ću mu dovesti kukuruz. Sakrit ću Zemljanina pod klipovima."

"Što time dobivamo? Nepotrebno još više riskiraš."

"Zna se tko je čiji u selu. Ostavit ću ga njegovima i moliti se Taou da me nitko ne primijeti. Pa neka se dalje oni bakću s njim."

Iznenada, cijela daščara zadrhta od udaraca o vrata.

"Otvaraj u ime Imperatora Minga!"

"Vojnici!" procijedi Lung. "Skrivaj ga!"

"Gdje?" skoro vrisnu Sai.

Tek su stigli navući zavjesu preko kreveta na kojem je ležao Flash, kad u kuću uz tresak upade nasmijani mladi vojnik.

"Prepali ste se, a?" zbunjeno je gledao u njihova zabezeknuta lica. "Hej, samo sam se šalio, nemojte se ljutiti."

Kako bih i mogao, pomisli Lung i priđe da pozdravi sina, koji se već gušio u majčinom zagrljaju.

Malo kasnije, Lao je dobio priliku i da progovori.

"Stalno smo u pokretu. Nema komunikacije, zabranjeno nam je otkrivati položaje. Pobunjenici su posvuda. Na sve načine sam vam se pokušao javiti."

"Neka nas Tao sačuva, da nisi dezertirao?" prestrašeno upita Sai.

Lao se nasmije. "Ne mamice. Ali jesam jedva izmolio svog zapovjednika da me pusti do vas. Providnost me poslala na zadatak baš ovdje, u naš kraj. To je bila prilika koju nisam htio propustiti."

"Jedi, sine." Nutkala ga je Sai. "Tako si mi lijep." nije ga mogla prestati milovati po glavi.

"Mama!" negodovao je Lao. "Dobro, znate da ste i vi meni nedostajali. Ali sada sam odrastao čovjek... Nego, ima još jedna stvar koju sam zaboravio..."

Lao skoči sa stolice i otkrije zastor nad krevetom. Sai je samo stigla da vrisne.

"... Svoj talisman..."

Gordon je bio budan.

Za Lunga, vrijeme je stalo. Sve je mogao vidjeti savršeno bistro. Laove razrogračene oči, i zemljaninove, mutne od groznice a pune mržnje. Laovu ruku, kojom je već posegnuo za talismanom koji je oduvijek bio obješen nad krevetom i štitio ga od uroka, i Gordonovu kako se uzdiže ispod pokrivača.

Pištolj opali.

Lao se presavine i zgrčen pade na pod. Gordon preokrene očima i onesvijesti se.

* * *

Lung je premetao Laovu odoru po rukama. Presvukao je sina u njegovu staru odjeću. Nije ga htio sahraniti u odori, niti da ga spale na gomili kao ostale Mingove "junake". Da mu ime piše na spomeniku Gordonovim žrtvama u carskom gradu. I to bude sve što je ostalo od njegovog Laoa. Više mu ga niko ne može oduzeti.

Mnogo je porastao, pomisli Lung. Ova bi odora čak pristajala zemljaninu.

* * *

Bila je već duboka noć kada se začuo žamor ispred kuće.

"Dosta je bilo, Lao! Izlazi!" uzviknu netko oštro.

Bez mnogo razmišljanja, Lung zgrabi jednu vrećicu sa stola i otvori vrata. Zalupio ih je odmah za sobom. Oko kuće se motalo nekoliko vojnika, a zapovjedni glas je pripadao njihovom satniku. Činilo se da su svi pijani.

"Satniče! Ja sam Laov otac. Mogu li porazgovarati s vama?"

Pre nego što mu je satnik stigao odgovoriti, Lung mu je krišom jedan srebrnjak tutnuo u šaku. Satnikovo lice se razvedri. "Naravno, volim tu vrstu razgovora. Nastavi pričati."

Lung mu se zavjerenički približi. "Nismo vidjeli sina mnogo mjeseci, niti imali vijesti od njega. Pustite ga da prespava bar ovu noć u svojoj kući." Još jedan srebrnjak ode iz ruke u ruku.

"Zapovijedi su zapovijedi." satnik se njihao naprijed-nazad. "Moramo pretražiti cijeli ovaj kraj." Satnik obgrli Lunga oko vrata. "Tražimo Gordona. Samo pššššš!" zacereka se.

"Gordon se srušio u planinama. Sam sam vidio. Vjerojatno je mrtav. A vi zaslužujete malo odmora i razonode." Lung je podbadao satnika. Dodade mu još jedan srebrnjak. Poslednji kojeg je imao.

Satnik se premišljao.

"Nego što!" viknu najzad. "Ne brini stari, tvoj je noćas. Ali sutra u zoru mora biti u taboru, jes' čuo?" dodade tiše.

"Momci, imamo lovu za piće! Pokret!" Odgovori mu zbor odobravanja. Vojnici se, na čelu sa satnikom, uputiše nazad k selu.

Kada je i poslednji oteturao iz vidokruga, Lung se vrati u kuću.

Opet smo ovdje. Lung se nadnosio nad čovjekom u postelji. Gordon je mrmljao nešto u grozničavom snu, ali Lung više nije bio raspoložen za slušanje. Osloboditelj? Uzurpator? Stranac u nevolji?

"Ubojica." reče Lung i zamahne štihačom.

 


Prethodni tekst