NO SF (10)

Davor Banović

Zna se dogoditi da se prerano proglasi revival. Ovo što čitate je Via Galactica broj 14. Nije revival. Radije bih rekao da smo se prilagodili postmodernističkom obliku grupnog ispoljavanja interesa posredstvom zajedničkog medija. Ne prosvjedima koje ću revalorizirati u poznijim godinama kada usporedim Marxa sa Jeffersonom (e.g. Antiglobalisti), ne dvostrukim kodiranjem glazbe za svačiji ukus (e.g. Placebo), nego fanzinom. Napominjem da je status statusnog simbola fanzin izgubio kao i Milde Sorte, pa ga slobodno možete čitati i na ulici, a da vas nitko ozbiljnije niti ne pogleda.

Fanzin ne može biti Ray Ban za narod iz dva razloga. Prvi je da ga čita mali broj ljudi, a mali broj ljudi koji nosi rejbanke je konstanta u ovom društvu od dana kada su svi slušali Johnnyija. Drugi razlog je sličan prvome. Malom broju ljudi koji nosi rejbanke svijet se može činiti drugačiji kad ih nabiju na nos, ali nemaju što o tome pričati čovjeku koji je zadovoljan svojim naočalama Police koje nipošto nije preplatio. Ako se volite kretati varljivim svijetom usporedaba i alegorija, fanzin usporedite s deponijem. Mnogi ostave svoj prilog, no rijetki ostave nešto korisno, a među njima ima i dosta onih koji ostave ono od čega bi se još nešto dalo i napraviti. Nadopunite alegoriju koristeći vlastitu maštu, pa sami odredite tip deponija.

Fanzin ne može biti ni sponzor vašeg boljeg pogleda na svijet. Ovo osobito vrijedi za fanzine koji se bave znanstvenom beletristikom. Onaj tko se zavarava idejom da je znanstvenu fantastiku čitaju nedorasli infanti vjerojatni nije uspio dekodirati Adamsa, a Gibson mu je bio ili previše skup, ili mu je bio samo previše.

A sad malo ona. Via Galactica.