Opće upute, nagrade, razno...
SF/fantasy vijesti
Novi broj
Stari brojevi
SF/fantasy udruga
SF/fantasy konvencija
SF/fantasy pisci, arhive, mreľne novine...
English page
Samo tekst
E-mail
Netscape Navigator Microsoft Internet Explorer
Opera 3.5
Via Galactica #15
Prethodni tekst

(c) Tatjana Jambrišak: What Love Remains


Irena Rašeta

Život znači raj

Irena Rašeta piše i objavljuje već nekoliko godina, uglavnom u fanzinu NOSF, a objavljivala je i u istrakonskim i sferakonskim zbirkama. Na natječaju Karlovačkog književnog kruga 2003. osvojila je 2. nagradu. Osim što piše priče, Irena vodi blog i uređuje NOSF-ov newsletter (pretplatite se!).


Lamat je stajala na pješčanoj obali gledajući preko mora prema istoku. Ispod njenih su se nogu ljeskali lijeni valovi, pod večernjim nebom boje jantara, odaslani s Kube ili Jamajke u osvajački pohod. No tamo, na Kubi ili Jamajci, nisu znali da je obala Jukatana već bila osvojena i opustošena nevidljivim razaranjima, nakon kojih nisu ostajali dokazi, jer nikakvog crnila nije bilo na licu zemlje ili na nebu, već samo u dušama onih koji su ostali. A ostalo ih je malo. Jedva nekoliko žena da se brinu o djeci i koji onemoćali starac da plete košare, čeka na plaži od bijelog pijeska i lovi ribu nesigurnim rukama i zapletenim mrežama. Da se sjećaju i raspredaju priče među sobom o tome kako se vratio Kukulkán.

Došao je jednoga vjetrovitog jutra preko mora, baš kao što legenda kaže da je stigao i prvi puta. Rekao je da se vratio i ljudi su ga sretno pozdravili. Neki su i zaplakali, zbacujući sa sebe teret koji se gomilao već stoljećima u svijesti onih za koje je taj mit još uvijek bio živ. Napravili su gozbu i pogostili ga. Veselje je trajalo tri dana, a četvrtog su ga dana posjeli uz vatru da im priča o svojim putovanjima. Kukulkán je drage volje pričao o vremenu koje je proteklo otkad je otišao i o mjestima na kojima je sve bio. Tako blizu, a tako daleko prostirale su se njegove priče, da neki nisu mogli povjerovati da je prošlo već toliko vremena, a neki su samo nespokojno vrtjeli glavama, razmišljajući o neshvatljivoj prošlosti. Kukulkán im je rekao da je njihov dom već stoljećima bio zaštićen od previranja koja su se zbivala u ostatku svijeta, pa su možda i zaboravili sve što nije bilo vrijedno sjećanja, no da prošlost - takva kakva jeste - doista postoji, a da su sadašnjost i budućnost ugrožene i da im možda nema izlaza. Ljudi su ga promatrali ne shvaćajući, no on im nije pojasnio svoje riječi, već je samo zatražio da pođe na počinak jer je bio umoran. Pa su mu napravili prostirku od palminog lišća u koju je on legao, zaklopio oči i zaspao.

Lamat je puno puta čula priču o Kukulkánovom prvom dolasku. Bilo je to jako davno: davno prije nego što je raseljena većina stanovništva kako bi prašumi bilo dozvoljeno da ponovo prolista; davno prije nego što su ratovi između naroda koji su govorili istim jezikom ranili drevno tlo; davno prije nego što je bijeli čovjek prvi puta stigao na obale Jukatana i upitao Koja je ovo zemlja? U toj davnini je Kukulkán, Orkan, Pernata Zmija, stigao na divlje obale oplakane žutim morem i zašao u neprohodne prašume gdje je osnovao prvi grad Chichén Itzu. Uskoro su niknuli i drugi gradovi i u njima je procvjetao život. Kukulkán je na svojim leđima donio mir, spokoj i obilje koje je prosuo po plodnoj zemlji. Iz njihovih pupoljaka izrasla je velika država, niknula je pjesma, rodilo se pismo, pružili su se putevi i spojili ljude. No, jednoga je dana Kukulkán objavio da mora otići. Rekao je da će se vratiti i zauvijek donijeti mir kojeg će posaditi u zemljina njedra. Na splavi napravljenoj od zmija odjedrio je prema istoku.

Kasnije je Kukulkánovo ime plodnoj zemlji donijelo smrt, razaranje i bol. Kasnije je puno puta njegovo ime prelazilo preko lažljivih usana i prenosilo noćne more u stvarnost. Nosili su ga lažni proroci, bestidnici, pohlepnici i kukavice, zazivali su ga da bi ga iskvarili i od njega stvorili mit, predstavljali su se kao bogovi što nisu bili niti su mogli biti, pa je Kukulkán počeo značiti strah, sve dok jednoga dana nije pao u zaborav. A u zaboravu se sve rane liječe. Prekriži se ono loše i spere se krv, a prisjeti se spomena vrijednih uspomena i priča izvitoperenih vjetrom vremena. Pa opet pred očima izraste slika mladoga boga ukrašenog zelenim perjem, sa zmijom u rukama i blagog pogleda. I raspredaju se legende o njegovim pothvatima i pjevaju pjesme o njegovom povratku.

A onda se jednoga dana Kukulkán doista vratio u njihov sanjiv svijet sakriven od vremena. Na tren je donio sjećanje na pradavnu prošlost. Veselili su mu se, ali je veselje bilo kratkoga vijeka. Rekao je da se vratio samo da bi ponovo otišao. Ali ovoga puta neće ići sam. Ovoga puta moraju poći ljudi s njim jer o tome ovisi budućnost i njihovog svijeta. Povest će ljude preko mora na splavi napravljenoj od tijela zmija, povest će ih na nepoznate obale koje okružuju nepoznate zemlje, uvest će ih u nenajavljen rat protiv nepravednih neprijatelja i izvojevat će pobjedu s pradavnim ratnicima koje je zasijao on, a porodila zemlja.

Ako je gledala dovoljno dugo, Lamat bi mogla zamisliti ratove koji su se vodili tamo daleko preko mora, u zemljama iz kojih je Kukulkán stigao. Mogla je zamisliti svoju braću i svog oca kako se bore za nešto što nisu shvaćali, ali što je bilo neosporivo jer je Kukulkán tako rekao. A on je bog i sve mu se oprašta. Oprašta mu se život koji vodi prema smrti i smrt koja rađa život. Oprašta mu se patnja i radost i suza i pjesma. Jednoga će se dana on ponovo vratiti, a do tada - tko zna? - vrelo boli možda presuši, pa sa sobom donese samo cvijet kojeg će posaditi u središte zemlje da njegovo korijenje prožme cijeli svijet i zavije ga u san o miru. Možda, tko zna... Jednoga dana možda život prestane biti čarolija, obmana, mutna sjena, rana, jer on ipak znači raj. A do tada Lamat može samo šaptati žalopojke palminom lišću, uzdisati kao valovi što putuju prema istoku, brojati dane kao što orkan broji zrnca pijeska na plaži i čekati da se Kukulkán ponovo vrati...

 


Prethodni tekst