Goran Strahija

Srce demona

Goran Strahija (Čakovec, 1957.) piše kratke i kratke-kratke priče (krimiće, ljubavne, povijesne, SF i sl.) Dosad je objavljivao u lokalnim časopisima i godišnjacima  (Hrvatski sjever, Kajkavski kalendar, AKO, itd...).

I'll pull a star out of the sky for you,
Yes, I would.
To the edge of the space I'll go to see you,
Yes, it's true.

Europa je sad bila samo mala točka na zaslonu. Što se više udaljavao od njene pristupne luke, Vega III, kapetan je sve više osjećao tupu bol duboko u sebi. Neka mješavina tuge, jada i straha rasla je u njemu svakim danom sve jače.

- BEE!

Svjetiljka iznad ekrana je zasvijetlila zelenom bojom.

- Da, kapetane?

On je zastao na trenutak zagledan u scenu s ekrana. Sijevnulo je nenadano. Voda u zaljevu bila je i ostala potpuno mirna. Na vrhu brda ukazala se iskra, a tren zatim i vatra. U hipu cijelo se selo diglo na noge. Svi su žurili prema vatri, stari, mladi, žen e, djeca. Trčali su noseći kante, lonce, posude svih oblika i veličina u nadi da će spasiti barem nešto pred poludjelom stihijom. Ali plamen je bio brži. Potpomognuti vjetrom s mora cijeli komadi brda nestajali su trenutačno u ždrijelu vatrenog diva. Tada je došla druga munja s neba i malo ribarsko mjesto s druge strane zaljeva spaljeno je do temelja.

- BEE!

- Želite, kapetane?

- Jedan čaj! Neka bude jak, Darjeeling ili Orange Pecoe, molim!

Još uvijek nije odvajao pogled s ekrana. Čudan spokoj vladao je malim proplankom. Od vrha brda, od mjesta na kojem se očigledno nalazila kamera ili skriveni snimatelj, pa sve dolje do mora prostirala se spaljena šuma. Bilo je nečeg strašnog u pogledu na debla bez grana koja su još uvijek stajala uspravno. Rijetka trava potpuno je nestala prekrivena pijeskom i kamenom. Kamenje je tuklo u oči vrelinom i blještavilom. Atmosferu potpunog bezživota posebno je naglašavao izostanak bilo kakvog prirodnog zvuka...

Čaj je stigao uredno serviran, voda za čaj u posebnoj posudi, crni šećer, kolačić i pravo mlijeko što je u posljednje vrijeme rijetko dobijao.

- Jesu li to posljednje vijesti?

- Sa Zemlje, da, kapetane! Ljudska rasa na Zemlji izumire. Žao mi je, kapetane!Kapetan nije osjećao žalost. Na Zemlji nije imao nikoga i dugo je živio po svim okolnim lukama samo ne na zemlji. Jednom davno, pokrenulo se nešto u njemu, neka klica, neki arhajski krik javio se u njemu, i krenuo je. Otisnuo se iz svog kraja između dvije rijeke i otišao, da se više nikad ne vrati. Uraditi nešto nagonski, po instinktu, znači priznati kako negdje duboko u čovjeku još živi životinja koja ga vodi i koja je u stvari njegovo pravo Ja. Time što učini, tim instinktivnim činom, bio on dobar ili zao, čovjek najviše govori o sebi samom. Bez obzira Što ili Tko ga navodi da djeluje po instinktu, on sebi i drugima otkriva pravog sebe. On, poput starogrčkog mozaika, slaže sliku o sebi. Ali svaki komadić, svaka i najmanja pločica te velike slike, može iznenaditi svojim otkrićem. U početku putovanja sve je izgledalo divno. No tamo negdje na pola puta, koji sada već traje cijeli ljudski vijek, jedan se komadić kapetanovog mozaika okrenuo naopako. Sjeća se kao da je bilo jučer, brod je stigao na Titan bez tereta, i napustio ga također bez tereta, a trebali su dobiti pošiljku za slijedeću luku. Uzalud su bile molbe i prijetnje, uzalud pisma i preporuke. To je bio početak kraja kapetanovog sna. U Tritonovoj luci Heda, na Uranu, u bazi Vega I kraj Saturnovih prstenova i u svim lukama u kojim su pristajali poslije, tereta za njegov brod više nije bilo. U svim pristupnim lukama brod je napustio poneki član posade i na kraju je kapetan ostao sam. Ako nema tereta brodom nije teško upravljati, ali to ipak ne može jedan čovjek. Za kapetana su počele besane noći. U svim lukama u koje je svraćao tražio je časnike, posadu, nudio je više novaca nego ikoji drugi kapetan broda. Ali nitko nije htio, nitko osim nje...

Preko uključenog interfona preslušava kapetan jučerašnji razgovor svog prvog časnika i kontrolnog tornja Vega III. Ta žena, prvi časnik na brodu BEE, ta Hanna Khori, kako je rekla da se zove, nije mu se sviđala od samog početka. Došla je na brod pod više nego čudnim okolnostima...

- BEE!

- Da, kapetane?

- Dosije Khori, molim!

Ekran promjeni boju i sitni plavi znakovi ispune crninu. POVJERLJIVO / PRISTUP TRENUTAN / VRIJEME KORIŠTENJA 60 SEC. / KODNO IME: HANNA KHORI / TIP CIVILIZACIJE: 1.4JUP / MATIČNI PLANET: IZVANPLANETARNA KOLONIJA VEGA III / RAZRED: HUMANOGASTER / DRUŠTVENI KOD: HUMANOID / STAROST U 1. ŽIVOTU: 0,7784x10⁹ s / STAROST U 2. ŽIVOTU: 0,1009152x10¹⁰ s / PRVI USPOSTAVLJENI KONTAKT: 0,102601x10⁹ s / POD UPRAVOM FEDERACIJE: (7) DA / TEHNOLOGIJA: (9) NEURO-COGITO ORUŽJA / RAZVIJENA KULTURA: (1) MONOKULTURA 2A2.13 /

- BEE!

- Izvolite, kapetane?

- trebam simulaciju!

- Parametri?

- Titan, pristupna luka Berden, međuplanetarni datum 0.77010912*1011...

Ekran ponovno potamni i javi se tiha glazba... Škrto svjetlo i masni prljavi prozori kolodvorske čekaonice činili su noć tmurnijom nego što je u stvari bila. Prekoputa stanice svijetlozeleni blješteći neon diskokluba mami prve goste. Čujem pijani smijeh neke žene. Zvuk razbijanja flaše na asfaltu. Kočnice automobila. Miris kokica. Prvi Red Bull. Prva vodka. Nečije cokule u trku prolaze asfaltnom cestom uz čekaonicu. Farovi automobila sjeku mrak. Grad otvara vrata noći. Smiješno je kako te rubne kolonije oponašaju život na Zemlji iz prošlih stoljeća na najgori mogući način.

Međumjesni brzi nečujno je ušao na scenu razbivši mrak tisućama iskrica. Izazim na peron. Mraz moj dah pretvara u inje. Pored mene stoje zagrljeni vojnik i djevojka. Hladnoća sigurno nije bila njihova prva briga. Iz vlaka izlaze kondukteri. Jedan nizak, debeljuco, gegavog hoda. Drugog sam vidio samo na jedan tren osvjetljenog svjetlom automobila u prolazu. Vojnik ulazi u vagon ne okrenuvši se. Djevojka odlazi u noć iza mene. Duboko u mraku, negdje s kraj kompozicije, čuje se otvaranje vrata na jednom od vagona, a zatim zvižduk i vlak je ponovno progutala noć.

Prošlo je nekoliko tihih trenutaka prije nego sam čuo korake. Netko je koračao prugom prema stanici. U početku noć je nudila samo oštar zvuk šljunka pod neznančevim nogama, a onda je krug kolodvorskih svjetala formirao siluetu muškarca. Krupan, u dugom zimskom kaputu. Nosi torbu u lijevoj ruci. Krenuo sam lagano prema njemu... Imao je napraviti još tri, najviše četri koraka do mene... jedan pucanj. Ravno u srce. Ja sam stao, stali su željezničari uz prugu, stalo je Vrijeme. Samo je on koračao dalje kao da se nije desilo ništa. Jedan korak, dva koraka, tri koraka, tada se srušio na prljavi kameni pod željezničke stanice skoro bez ikakvog zvuka...

- Što je pokazala istraga, kapetane?

- Ubojica nije pronađen.

- Tko je ubijeni, kapetane?

- Kolotes, Leros Kolotes. Moj prvi časnik.

- U brodskom dnevniku nigdje se ne spominje njegovo ime.

- Ispravak. Trebao je postati moj prvi časnik. Nikad nije stupio na brod!

Ali je zato stupila Hanna Khori. Pismene preporuke prijašnjih kapetana i dozvola vlade njene zemlje bili su potpuno u redu, ali malo dublja kompjutorska istraga pokazala je da Hanna, u stvari, jedva da je plovila. Ali u tom trenutku ona je bila jedino što se moglo dobiti u toj koloniji.

- Da postavim algoritam vjerojatnosti, kapetane?

- Ne, nije potrebno, hvala.

Tada to nije znao, ali već stoljeće prije nego se Hanna rodila, još u vrijeme teraformiranja Marsa, njeni su preci bili većinski vlasnici crvene planete. Ubrzo, tijekom zajedničkog putovanja, kapetan je otkrio da Hanna šalje kodirene poruke usmjerene prema njihovom sadašnjem odredištu, prema Marsu. Kome i zašto su te poruke slane to kapetan nije uspio otkriti.

- BEE!

- Da, kapetane?

- Simulacija!

- Parametri?

- Zemlja, Kithira, međuplanetarni datum 0.76695552*10¹¹... bio je to zadnji let tog dana na malom lokalnom aerodromu. Izlazim u noć. More, čempresi, glasovi predaka. Ledena šaka vjetra struže mi lice. Urlik zvijeri para noćnu tišinu i ježi mi kožu. Dva keta, jedan stari jol, trimaran, katamaran, marina i mali pansion. Težak miris vina, vrućeg peciva i slanine prožima mi tijelo već na samom ulazu. Sjene okreću glave prema meni. Osjećam kako me prati nemir tuđih očiju. Uhvatio sam pogled čovjeka s druge strane šanka.

- Želite?

- Jesti.

- Tsatskiki? Fete?

- Fete, i vino.

- Boutari?

Klimam potvrdno glavom. Bliži se ponoć. Krila noći pritišću mi vjeđe. Pogledom tražim stol. Kao da su znali, u dnu prostorije kraj kamina, par se diže od stola i odlazi. Sjedam na njihovo mjesto. Jedem polako. Sir i vino vraćaju mi snagu. Kroz otvoren prozor vidi se zvjezdano nebo, ulazi hladnoća. Tišina u šapatu zvijezda polako obavija grad. Gledam igru plamenih jezika u kaminu. Toplina me uspavljuje. Snovi i stvarnost mješaju se stvarajući tisuće fantazmagoričnih slika. Moj stari znanac, samoća, dolazi i zapljuskuje me u valovima. Do mene kroz prigušeno svjetlo lokala dopire glas, kap vina, kap pjesme. Ebonitna put, vatra u kosi... Ruža s vrelog kamena. Skrenuo sam pogled prema kaminu, ali bilo je kasno. Prišla je mom stolu. Stavljam pred nju na stol jednu novčanicu.

- Pjevaj za mene.

- Reci mi svoje ime!

- Moj brod odlazi u zoru. Moje ti ime sutra neće značiti ništa. Boutari?

- Odakle si?

- Noć me stvori...

- Želiš kupiti ljubav?

- Ako je ti prodaješ...

- Među vama nije bilo tajni, kapetane!?

- To je pitanje ili odgovor, BEE?

- Ispravljam. Jeste li zajedno proveli noć, kapetane?

Nasmijao se.

- Da.

Hladna, lepljiva, grozničava, devetisućašestotridesetosma noć u njemu i oko njega ispunjava mu tijelo ne dajući mu da usne. Po stoti put čita pismo koje je primio prije odlaska... Trebam te! Hitno je... Adresa negdje na Zemlji. Potpis nečitak. Zašto on? Tko? Jednom davno stiglo mu je jedno slično pismo, tek nekoliko nerazumljivih riječi, bez smisla, bez potpisa... "... legenda, sve je zbog legende, po stoji čovjek koji me želi, stranac, doći će po mene, uzet će moje srce, bojim se..."

- BEE, algoritam!

- Parametar?!

- Osveta, vjerojatnost 2*4^0.271157, pomoćni parametar dosije 2.3EARTH, hologram.

... zovu je. Orkestar čeka.

- Odlaziš?

Pogled mi odluta kroz prozor. Teški, olovnosivi oblaci pritisnuli su cijeli kraj. Do prije pola sata dvije su kišne kapi otisnule prvi trag na mutnoj vodi zaljeva. Sada je površina vode bila puna kišnih otisaka. Guste, masne, lepljive kišne kapi tukle su uporno po zatamnjenim prozorskim oknima lokala. Izgledalo je kao da neće prestati padati čitavog dana.

- Pogledaj vodu u zaljevu, kakva ti se čini?

- Usprkos kiši, čini se mirna, zašto?

- Privid! Duboko dolje ledena morska struja odnosi sve, čak i sjećanje.

Ruka u kojoj je držala čašu lagano se tresla.

- Nisi dozvolio da ti priđem.

- Ne bi uspjelo. Ubio sam svaku ženu koja me voljela!

Negdje straga čula se ura kako otkucava puni sat.

- Nemoj nikad više doći na moj otok. Idi, Stranče!

Ispila je čašu do dna, ustala i krenula prema podiju.

- Bezimena!

Nije stala, nije se okrenula. Njen glas probio se do mene kroz žamor gomile.

- Što želiš, Stranče?

- Pjevaj za mene!

- Ako platiš, pjevam sve što poželiš, Stranče...

- Zapis nejasan, kapetane! Molim pomoćno objašnjenje!

- Pitaj.

- Je li žena koja te voli Hanna Khori?

Trenutna tupa bol prošla je njegovom glavom. BEE je uspjela ono što njemu, jednom Zemljaninu, nikad neće poći za rukom. Uspjela je u djeliću sekunde, pročitati njegove misli.

- Ne!

- Zašto ne?

- Humanogaster ne zna što je to ljubav, nama osjećaja!

- Voliš li Hannu Khori, kapetane?

- To bi bio uzaludan trud. Preživjela je kliničku smrt. Ona više nije ljudsko biće. Ona je humanogaster. U njoj ima metalnih dijelova za izgraditi jedan ovakav brod kao što je moj i organa od najmanje desetoro ljudi. Emocija više nema, osjećaj bola više nema, ne zna što znači plakati, smijeh joj ništa ne znači.

- Za koga radi Hanna Khori, kapetane?

- Ona je prvi časnik na mom brodu, zašto?

- Hanna Khori je poslala nekoliko kodiranih poruka s broda "BEE" prema Zemlji. Posljednja poruka poslana je prije dvadesetijedan dan, međuplanetarni datum 0.774821376*10¹¹. Poruka je dekodirana u obliku holograma.

- Prikaži.

SHIP DATE: THU, 16 MAR 2457 5:14:48 +0100 / RECEIVED FROM BEE.LITCH.CRO WSET / (209.208.163.35) BY AS411 (0.0.0/0.0.0) WITH ESMTP ID NAA16370 FOR <BEE.SH> (MET) MESSAGE -ID: <000401BF8F41$3CCEDF60$55E71DC3@LADU> CONTENT-TYPE: TEXT/PLAIN; CHARSET = "WEISO - 8859 - 1" CONTENT - TRANSFER - ENCODING: X-PRIORITY: 3 X-MAIL-PRIORITY: NORMAL X-MAILER: OUTEARTXPRESS 4.72.3110.5 X-UIDL: 43DF8051788DFF5DD2250A1D25843617

- Djelomično je moguće dekodirati, kapetane... zadihana i mokra legla sam na pijesak pored njega... pruža ruke prema meni...

- Legenda kaže da na ovom otoku živi žena-demon, Ona-koja-je-u-svima. Priča se da lijepo pjeva. Priča se da muškarce zavodi svojim glasom i pretvara ih u svoje robove. Priča se da ni jedan muškarac ne može odoljeti njenoj pjesmi. Priča se...

Nudim mu svoje ruke, nudim mu svoj osmjeh. Uzeo je moje srce, uzeo je moj san. Zvijeri su bile slobodne. Vodimo ljubav kao vuk i vučica, ljubav prema zakonu šume, ljubav na prvi ugriz. Nema lažnih dodira. Nema milostinje. Volimo se divlje, ali iskreno. Režimo jedno na drugo. Milujem ga, grizem. Ljubim njegove usne, njegov vrat, njegove grudi. Vlažim mu tijelo rosom ljubavi. Moji prsti mrse mu kose, a on se brani. Napada poljupcima, dodirima, zubima. Osjećam kako drhti od orgazmičkih valova. Tijela nam bljeskaju okupana znojem. Nema pobjednika. Nema pobjeđenog. Naša igra traje duboko u noć, sutra... prekosutra... more živi u nama ...

- Kako se zvala žena s kojom si vodio ljubav, kapetane?

Kapetan se zamisli. Kad su se upoznali, ona je za njega bila samo jedna djevojka iz luke kakvih je na njegovim putovanjima bilo mnogo. Sada, devedesetpet godina poslije, stvari su se promjenile. Sada kapetanov brod plovi bez tereta, a ona je gospodar planete koja je kapetanova posljednja slamka spasa. On pretpostavlja što će se desiti kad slete ne Cydonia Mensae. Žena koja će ga tamo dočekati bit će željna osvete, htjet će ga poniziti, htjet će ga vidjeti kako je moli za teret, a on to neće učiniti i time će svoj brod i sebe dovesti u bezizlaznu situaciju.

- Nije važno kako se zvala, nego tko je. Hanna Khori nosi u sebi najmanje jedan njen MEM! Samo koji, onaj koji voli ili onaj koji mrzi! Kodiraj ovaj naš razgovor. Kraj!

Zidni displej u kapetanovoj sobi trepčući označava da se bliži šest sati. Još malo i kraj je njegovog dežurstva na komandnom mostu. Vrijeme je da Hanna preuzme smjenu.

Poslednji puta obilazi kapetan brod u redovnoj kontroli. U donjem djelu palube, na odjelu za posadu bio je polumrak. Muk. Čudna maglica vuče se po podu. Neugodno, klaustrofobično. Škrti trag svjetla probija se u hodnik kroz mali otvor na vratima. Nevelika časnička soba doima se više nego prazna. U sobi tjeskoba, hladnoća, osama. U bijelo okrečeni zidovi bez slika. Dva razdvojena kreveta. Nasuprot, uz zid, stolica i mali stol. Na stolu ostaci od večere. Boca vina popijena do pola. Pod tankom tkaninom pokrivača na jednom od kreveta naziru se obrisi golog tijela. Pramen kose pao joj je preko čela prekrivši desno oko i dio obraza. Plava boja njene kose i bjelina puti odskakali su od tamnocrvene mrlje koja je natopila krevet pod njom. Na njenom licu čitao se hladan stav spram života, a opet neki je čudan, upravo životinjski, strah izbijao je iz njenih očiju. Njen posljednji pogled bio je dan nekom na stropu...