Opće upute, nagrade, razno...
SF/fantasy vijesti
Novi broj
Stari brojevi
SF/fantasy udruga
SF/fantasy konvencija
SF/fantasy pisci, arhive, mreľne novine...
English page
Samo tekst
E-mail
Netscape Navigator Microsoft Internet Explorer
Opera 3.5
Via Galactica #15
Prethodni tekst

(c) Tatjana Jambrišak: Blood Orchid


Boris Švel

Ročište

Boris Švel, urednik Parseka,  je koautor izvrsne pripovjetke "Leonardova podvala" objavljene 2001 u zbirci "Jutra boje potopa". I kad sam se već prepao da je Boris pisac od jedne priče, prvo mu je jedna izašla u ovogodišnjoj istrakonskoj zbirci, a evo ga i u Via Galactici.


Nikad nisam živčan pred ročište. Nekad - kad sam tek otpočinjao odvjetničku vježbu - znojili su mi se dlanovi, stezao sam službenu torbu, uzdisao i bacao poglede preko ramena provjeravajući slijedi li me tko. Primjerice, budno oko mojeg principala. Prošla su vremena kad je derao moje podneske i gađao me spisima. Uskoro ću zastupati samostalno, ali danas imam težak slučaj.

Naš klijent, kapetan dubokog svemira Micklussen, sada emeritus, odnosno u mirovini, bio je slino pogođen onim što mu se dogodilo. Dok smo prije par tjedana razgovarali u našem odvjetničkom uredu, umalo mu je izbila pjena na usta: "Kupus, kupus, najobičniji kupus! Taj smrdljivi kupus mi oduzima moje pravo i moj mir! Hoću ga tužiti! I još hoću i naknadu štete!" Kapetan Micklussen je očito teško podnosio svoju mirovinu: još uvijek je honorarno pilotirao atmosferskim zračnim brodovima, no većinu se vremena dosađivao. Zapravo, da ne zastupamo i njegovu bivšu brodarsku kompaniju, kao i turoperatera za kojeg je Micklussen vozio turiste naokolo po Regoču, vjerojatno bismo mu pokazali vrata. Dovoljno smo jak i ugledan ured da se ne moramo baviti ovakvim predmetima, nasilnima i punima strasti. No, Micklussen je bio rezolutan, prijetio je izazvati međuplanetarni incident, pa smo principal i ja uzdahnuli, slegnuli ramenima i nemoćno pustili kapetana neka nam potpiše punomoć.

Lijep je dan, ugodno prijepodne. Nema ni četrdeset u hladu. Kosjenka je nisko na horizontu i blizu je uštapa - zaklanja umalo desetinu obzora. Njezino bijelo rošavo lice mi namiguje: bit će sve u redu. Bacam pogled na sat: pet i šezdeset sedam minuta, stići ću na vrijeme. Pritežem kravatu. Još puni tjedan je preda mnom, a onda pada treći prekobrojni dan ove godine, pa ću otići na izlet. U prirodu. Dogovaram se s kolegama već mjesec dana, uzet ćemo pun hladnjak mesa od glunkera, karton pive i napraviti roštilj. Onda ćemo po noći gledati prijelaz Jagora preko Kosjenke. Fućkaš druge planete, Regoč ipak ima najljepše pratilje.

Sudnica je masivna zgrada, pomalo prijeteća. Crni se granit ljeska na suncu, Kosjenka se odražava na metaliziranim oknima. Sud i treba biti takav, pomalo zastrašujući, neka se zna da pravda melje one koji joj se ispriječe. Pogled na sat: rasprava je u pet i sedamdeset pet, imam dakle vremena za jednu cigaretu. Sklanjam se u sjenu kraj nadstrešnice glavnog ulaza. Kopam po džepovima, pripaljujem. Pućkam i vrtim mentalni podsjetnik: poziv na ročište imam, spis je sa mnom, uputu od svojeg odvjetnika imam. Ovo je uostalom tek ročište za vještačenje, očekujem na drugoj strani također odvjetničkog vježbenika, kolegu Jeonga iz ureda Ju & Wong, pripadnika male korejske zajednice na Regoču. Uostalom, Jeong i ja se dugo, ali površno znamo - još sa studija - možemo kasnije na ledenu kavu.

U sjenu žustro dotapka još jedna prilika, vrlo niska, poskakuje čvrstim sitnim koracima, obilne obline prikriva joj vrećasta odjeća. Kaputić s kapuljačom i duga suknja od žućkaste kože glunkera, posvuda po odjeći džepovi za rashladne elemente. Očito strankinja. Ima službenu torbu nalik mojoj, dakle ujedno i kolegica. Zabacuje kapuljaču, plava je kosa do ramena slijepljena od znoja, a najljupkije lice širokih slavenskih crta zajapureno je kao pred toplotni udar, koji joj možda uistinu prijeti. Oprezno spušta torbu, zadihana je. Baca unezvijerene poglede naokolo, vadi kontejner s vodom, baca glavu unatrag i požudno pije. Ne mogu dalje mirno gledati taj prizor, bacam cigaretu, prilazim i značajno se nakašljem: "Oprostite, kolegice?"

Ogromne modre oči me zbunjeno promatraju, vlažne joj usne i dalje dotiču litarski rashladni kontejner za vodu. Mislim da ću dugo pamtiti ovaj prizor. Glas joj je malo hrapav, valjda od napora: "Izvolite... Kolega?" "Dopustite mi... Vi ste novi na Regoču?" "Jesam, da." "Dajte, dopustite mi da vam pomognem... Sjednite na klupu, evo vaša torba, taaako." "Hvala, kolega." "Raskopčajte kaputić, a ovi rashladni elementi na bedrima, njih izvadite i bacite. Samo ćete prehladiti jajnike." Dobijem pogled pun nerazumijevanja. "I još, cjevčicu za vodu sprovedite do kapuljače, ovako." "Ide to vama, kolega" "Ha, na usluzi! Dok sam studirao, radio sam kao turistički vodič", smiješim se jako muževno. Niža je od mene valjda pola metra, no građena je kao da bi mi običnom ženskom pljuskom odvalila čeljust. Odlučim se na učeni zaključak: "Vi ste s Nove Skandinavije?" "Jesam, da. Tu sam dva tjedna i još ne mogu sebi doći. Tako mi je vruće." Nije čudno, Nova Skandinavija ima skoro pola ge gravitacije više, kao i prosječne temperature po trideset Celzijevih niže nego na Regoču: "Ali zato imamo najbolji sladoled i kavu u poznatom svemiru!" To joj je konačno izmamilo osmijeh: "Onda mi morate pokazati Regoč. Ako preživim još koji dan!" Uvježbanim pokretom izvadim posjetnicu i uručim je: "Naš ured, uvijek vama na usluzi! Uzgred, za koji dan Jagor prelazi preko pune Kosjenke. Prizor koji se ne propušta!" Pogled na sat, bože dragi, pet i sedamdeset i sedam! Sudac Weichss Dubrowski će me oderati! "Kolegice, oprostite, kasnim na ročište." Pruža mi ruku, no ja je hvatam kao za rukoljub - zdrobljena mi šaka u ovom času ne treba. Djeluje očarano, očito ne zna zašto Regočani strankinjama uvijek radije ljube ruke: "Javim se, kolega!" Odlazim žurno i ne vjerujem joj: za koji dan ona je na brodu za svoj trgovački i industrijski svijet, a po Regoču će se ionako provozati kojim od turističkih zračnih brodova. Sve i da provjerim kod cura u turističkom uredu, ne znam joj ni ime!

Pomalo bez daha penjem se na drugi kat, soba 29: sudac doktor Darko plemeniti Weichss Dubrowski ne trpi kašnjenja. Kucam i ulazim; srećom, kolege Jeonga još nema. Sudac je u poodmaklim godinama, varljivo ljubazan - inače jedan od većih autoriteta za civilno pravo na Regoču. Weichss Dubrowski me pogleda blagim, skoro umilnim pogledom: "Za koga, mladi kolega?" "Za tužitelja, Borna Vignes Horvath, odvjetnički vježbenik." "Zamjenik punomoćnika, dakle. Sjednite, kolega, sjednite. A za tuženika? Nemamo nikoga?" Uto kroz vrata provali nešto nisko plavo u vrećastoj glunkerovini: "Oprostite, gospodin sudac, no iz tehničkih razloga..." Djelovala je kao da se u polila vodom iz fontane u predvorju suda. Možda i jest. Sudac joj strpljivo i galantno pokaže rukom stolac: "Polako kolegice, sjednite. Za tuženika?" "Mateja Silvija Miloš, odvjetnička vježbenica kod Ju & Wong! Zamjenica punomoćnika!" "Izvrsno, možemo dakle početi?", sudac uključi uređaj za snimanje: "Utvrđuje se da su u ovosudnom predmetu PP-34/072, Micklussen protiv Ruže-Bez-Trnja, smetanje posjeda, pristupili i tužitelj i tuženik, putem zamjenika punomoćnika. Sud donosi rješenje. Provest će se glavna rasprava. Provodi se dokazni postupak čitanjem spisa... Hm-mmm, da... Uvid u zapisnik s glavne rasprave, list pet spisa... Iskazi tužitelja i svjedoka su tu... Uvid u zapisnik o izjavi tuženika, list šest spisa, dobro... Tužitelj i tuženi - ostajete pri do sada iznesenom?" I plavuša i ja kimamo glavom. "Tužitelj ostaje pri tužbi i tužbenom zahtjevu, tuženik pri odgovoru na tužbu... Sud donosi rješenje: provest će se saslušanje vještaka egzobiološke struke na okolnost namjere tuženika da smeta posjed..." Mračno sam gledao što suca, što svoju novu poznanicu. Prije svega koju minutu glumatala je toplotni udar, a sada nešto glumata ovdje. Tu je svega par dana i zastupa pred sudom? Čekaj, čekaj, to ne ide tako! Moram reagirati!

"Oprostite, gospodine suče...", započnem. Sudac zaustavi snimanje: "Recite, mladi kolega?" "Khm... Prema saznanjima punomoćnika tužitelja, ovdje prisutna zamjenica punomoćnika je tek nekoliko dana na Regoču. Stoga proizlazi da nema ovlasti za zastupanje pred sudom. Uostalom, saslušanje vještaka je očigledno usmjereno na odugovlačenje postupka. Predlažem..." "Dosta, kolega!", prekine me Wichss Dubrowski: "Kolegice, vaša iskaznica, budite ljubazni?" Mateja Silvija iz torbe izvuče omanju hrpu dokumenata. "Izvolite, gospodin sudac. Iskaznica vježbenika... Potvrda o nostrifikaciji diplome putem regočkog veleposlanstva na Novoj Skandinaviji", tu baci bijesan pogled na mene: "I još odvjetnička licenca s Nove Skandinavije! Zatim prijepis ocjena...", i dalje je bila zajapurena. Potonem u stolcu. Od najboljeg sladoleda u poznatom univerzumu i razgledavanja znamenitosti sada definitivno ne će biti ništa.

"Hvala kolegice, bit će dosta! A vama, mladi kolega - slušajte me dobro! Prekinuli ste sud u vođenju rasprave, umalo vrijeđate protivnu stranu i stavljate neprihvatljive procesne prijedloge." Tonem još dublje u stolac. Weichss Dubrowski nastavi: "Sud vam ne izriče kaznu samo zato što je mlada kolegica evidentno strankinja, nova na Regoču, pa sud vaše saznanje ne uzima u obzir!" Na sebi osjećam poglede pune pravedničkog bijesa. "Ispričavam se kolegici i sudu, očito sam bio u krivu...", petljam nemoćno. Dobro sam prošao, da mi je sud odrapio samo najnižu kaznu, mogao bih križati planirani izlet i roštilj i gledanje satelita u njihovom menuetu.

Sudac zagrmi: "Dobro, prelazimo na saslušanje vještaka!" Holoprojektor zazuji - vještaci jedini imaju procesnu povlasticu da ne moraju osobno pristupati ročištu, jer su razbacani preko cijelog planeta. Treperava figura vještaka formira se usred sudnice, u uredno ispeglanom terenskom kombinezonu, dakle riječ je o laboratorijskom štakoru. Naime, terenci se za ovakve prigode uvijek odjenu u bijele kute. Vještak ima preko ramena obješenu napravu koja je djeluje poput staromodne harmonike ispod čije klavijature su bočice s miomirisima. Iz uređaja vodi tanka prozirna cjevčica do njegova nosa. Štipaljka koja pridržava cjevčicu na mjestu ujedno utječe na vještakovu dikciju: "Dombar dan, ja sam vjenštak Bonrovinć, po zanimanju dimplomirani engzombiolong, zaprinsegnut kond Vinsokog sunda dana...", unjkanju uvoda nema ni kraja ni konca.

"Hvala, hvala! Recite sudu vaš nalaz i mišljenje. Razgovijetno, molim!" Vještak otpusti štipaljku, a cjevčica mu se dramatično objesi niz prsa: "Slijedi nalaz. Kritične zgode, dana tog-i-tog, tuženik, imenom Ruža-Bez-Trnja, pripadnik rase - to jest vrste - Ficus Sapiens, odnosno misleća smokva, po zanimanju ficijanski konzul, odmarao se u vrtu svoje rezidencije na adresi ulica Jagode Truhelke broj 67. U jednom trenutku osjetio je miris zemlje sa svojeg rodnog planeta. i pošao je na svojem pseudokorijenju u smjeru mirisa. Naišao je na ogradu koja ga je dijelila od susjednog vrta, na adresi Jagode Truhelke broj 69." Vještak se poigravao cjevčicom: "Tuženik se prevalio preko ograde i spojio korijenjem na gredicu rajčica koja je upravo tog kritičnog dana bila napunjena svježom zemljom uvezenom s Terrae Ficiane. Citiranu gredicu napunio je to jutro tužitelj s dvije vreće predmetne zemlje, circa osamdeset kilograma, kao što carinska deklaracija i analiza uzorka potvrđuju, inače u prilogu ovom nalazu i mišljenju. Tuženik je u citiranoj gredici proveo oko sedamdeset minuta. Nakon toga došao je tužitelj, inače nastanjen na citiranoj adresi ulica Jagode Truhelke broj 69, isčupao tuženika iz gredice te ga bacio preko ograde..." Pred oči mi izbije grimasa kapetana Micklussena: "Kupus, kupus! Smrdljivi kupus!"

Vještakov me glas vrati u zbilju: "Slijedi moje mišljenje, a temeljem uvida u samo mjesto kritične zgode, uzorke tla, pregled tuženika, kao i izjavu tuženika - sve u prilogu - pri čemu sam uzeo izjavu pomoću uređaja sustava Bach-Lascar, kojeg sam inače osobno usavršio, patent broj...", ponosno je potapšao harmoniku s parfemima što ju je nosio preko ramena. "Hvala, sudu je poznato da ste ujedno i ovlašteni sudski tumač za fikuse!" "Oprostite. Dakle, mišljenja sam da je Ruža-Bez-Trnja, budući pripada vrsti koja komunicira mirisima, osjetio ekstatičnu radost kad je u blizini osjetio navoz svoje rodne ficijanske zemlje. Naime, općepoznato je da su Ficus Sapiensi vrlo senzibilna i domoljubna bića. Kod Ruže-Bez-Trnja nije postojala namjera smetanja posjeda, već samo želja za uzajamnim milovanjem rodne grude i korijenja." Vještak značajno zastane: "Nadalje, Ruža-Bez-Trnja je prigodom citiranog čupanja pretrpio ogrebotine lateralnih listova u predjelu stabljike, nagnječenje stabljike, dva višestruka otvorena loma korijenja i jedan zatvoreni, te je trpio bolove jakog intenziteta u trajanju tri dana, bolove srednjeg intenziteta u trajanju..." "Hvala vještaku, ovo se već odnosi na ovosudnu parnicu za naknadu štete! Sud je za sada čuo ono bitno u predmetu smetanja posjeda. Ima li pitanja?!" Nakašljem se: "Ima. Može li vještak objasniti kako se, ovaj, manifestira - citiram - ekstatična radost kod fikusa? Osobito s obzirom na lučenje mirisa u okoliš, molim", mračno poentiram. Odradio sam i ja domaću zadaću. "Mogu. Vrsta Ficus Sapiens tada miriše vrlo intenzivno." "Hoćete reći, neugodno po ljude?" "Da." Zaigram opasnu igru: "Možemo li reći da smrdi?!" Vještak uzdahne: "Da." "Hvala, nemam daljnjih pitanja."

Kolegica Mateja Silvija nema nikakvih pitanja. Sad već djeluje dosta prisebno. No, kad nam se pogledi susretnu, ponovno potonem u stolcu. Sud otpusti vještaka, koji ispostavi svoj račun, podsjeti suca na dogovor za partiju preferansa u subotu navečer, nakloni se, zatitra i raspline. Sudac je djelovao zadovoljno: "Završne riječi?" Oprezno započnem: "U ovoj pravnoj stvari nesporno je da je tužitelj uživao posljednji mirni posjed svoje gredice, kao što je nesporno da je tuženik počinio smetanje posjeda na način kako je to utvrđeno tijekom glavne rasprave. Tužitelj je svoj posjed zaštitio, ali od suda i dalje traži zabranu ovakvog i sličnog smetanja u buduće. Stoga ostajem pri tome da sud odluči kako je predloženo u tužbi." Kratko i jasno. Tako treba. Kolegica se također odlučila za svoju završnu riječ: "Iz provedene glavne rasprave, a osobito iz vještačkog nalaza i mišljenja, vidi se kako tuženik nije imao namjeru smetati posjed tuženika. Što se tiče tužiteljeve zaštite posjeda, ovdje se radi o očitom prekoračenju prava na takvu zaštitu. O tome se u uostalom pred ovim sudom vodi parnica Zato predlažemo da se tužba i tužbeni zahtjev odbiju u cijelosti."

Sudac prolista spis, mrmljajući sebi u bradu: "Dooobro... Sud zaključuje glavnu raspravu i objavljuje odluku. Ustanite!" Trenutak svečane tišine. "U predmetu PP-34/072, kapetan Micklussen protiv Ruže-Bez-Trnja, ficijanskog konzula...", sudac pedantno izreče uvod i nastavi: "Sud donosi rješenje: odbija se zahtjev tužitelja, u cijelosti. Preliminarno obrazloženje: kod tuženika je očito nedostajao animus turbandi, to jest namjera za smetanjem posjeda. To je utvrđeno vještačenjem. No, toliko za sada. Kolegice, u roku od tri dana dostavite sudu parnične troškove, a zatim će stranke dobiti prijepis cjelovite presude. Zaključeno!"

* * *

Tako sam, dakle, izgubio parnicu. Nismo se žalili na odluku suda, a Micklussen nam je opozvao punomoć i demonstrativno se odselio iz svoje kuće. Čujem da se još i sada parniči za naknadu štete: on tuži za uništenu gredicu i pretrpljeni smrad, a Ruža-Bez-Trnja tuži njega za pretrpljene ozljede, bolove i strah. Uzgred, Ruža-Bez-Trnja i dalje obnaša svoju konzularnu funkciju, dobio je potomstvo i sada se sretna obitelj ekstatično raduje u vrtu rezidencije po cijeli dan, na užas susjeda. No, nije me briga. Parnicu sam izgubio, ali našao sam nešto drugo. Istinabog, prijelaz Jagora preko Kosjenke sam gledao uz roštilj s kolegama neženjama, a ni kolegicu Mateju Silviju nisam baš od prve uspio dobiti na kavu i sladoled, no to je već druga priča.

 


Prethodni tekst