Lisa J. DuMond američka je kolumnistica i spisateljica koja se upravo s ovom novelom, Darkers, u našem prijevodu Mračnjaci, nastoji probiti na iznimno konkurentnoj i uzavreloj američkoj SF sceni. Koliko izgleda ima da u tome uspije, pokušajte prosuditi na temelju ovog našeg prijevoda prvog poglavlja toga djela, čiji nastavak možete pronaći na Lisinim mrežnim stranicama. Obratite pažnju na nekolicinu svježih i zanimljivih ideja. Ugodno čitanje!

Dobrodošli na Had

Mračnjačka alternativa

Vodič za stanovnike kroz Hadsku satelitsku zajednicu

Stavljeno na raspolaganje od strane Hadske Gospodarske Komore

Većina ljudi na Hadu ne kupuje usred noći - zemaljske noći, da budem precizniji, jer Hadska noć nije mnogo više od prigušivanja umjetnog svjetla stanice - ali tad je jedino vrijeme kad ja to mogu. U stvari, većina “normalnih” ljudi zazire od bilo kakave noćne aktivnosti koja počinje s druge strane njihovih ulaznih vrata. Ostalima to ne predstavlja nikakav problem.

Upravo je ova Najedi se do besvijesti trgovina moje utočište. Najbliža je mom ukusu, iako nije najbliža trgovina namirnicama. Njupa za du-u-ušu iza ugla od mog mikroskopskog stana je dobrih deset minuta hoda bliža. Svježe ubojstvo je svakako jeftinija. Niti jedna od njih, međutim, ne nudi većinu sastojaka moje dijete.

Kao i obično, morao sam se zakopati sve do rebara u dio hladnjaka gdje se nalaze pizze, naginjući se unutra dok su valovi mrzlog zraka izlazili i kovitlali mi se oko gležnjeva. Ogromni kompresori spojeni na taj odjeljak hladnjaka ubacivali su u višu brzinu prije nego što sam se uspio izvući s posljednja tri Tombstone vegeterijanska specijaliteta u trgovini. Tamo gdje ja živim, nije pretjerano pametno oslanjati se na kvalitetu ičega označenog kao “meso”.

Uklanjajući kristale leda iz kose, ubacio sam dragocjene pizze u kolica, povrh konzerviranih špageta i zamrznutih pakovanja lazanja, te krenuo prema blagajnama.

Strateški smještena, pored blagajnika se nalazila polica s diskovnim časopisima. Strateški smješten, iza nje se nalazio čuvar trgovine. Mlad poput većine njih, uvjeren u svoju očiglednu superiornost u svijetu manje impresivnih stvorenja poput mene, a koja su sva dijelila ništa manju ambiciju do biti poput njega.

Čuvar je pogledao preko ruba čitača časopisa s osmjehom u kojem nije bilo humora. To je bio osmjeh koji bi nagnao većinu mušterija u bijeg prema vratima, prepun prevelikih, iskrivljenih zubiju. Čuvar je još više podigao svoje crne usne za potpuniji učinak i čekao očekivanu reakciju.

“Imate nešto tamo unutra…” Čuvar je zarežao na moj izvještačeni pokušaj da se gradim zabavljen hranom. Izgledao je još manje zadovoljan kada sam prošao pored njega bez odavanja priznanja njegovoj vještini gledanja pogledom koji bi mogao ubiti.

“Lonny, šef želi da otkriješ tko krade sredstvo za čišćenje srebra. Baci se odmah na to.” Lonnyja je glas iza kase spasio od ozbiljnih batina.

Osim pizze, špageta i drugih češnjakom bogatih jela zbog kojih dolazim ovamo nekoliko noći u tjednu, sada atrakcijama mogu dodati i Ginu. Mogao bih nabaviti sve što mi je neophodno i u drugdje, ali nju ne bih.

Gina je odjednom postala moj omiljeni predmet broj jedan u ovoj preosvjetljenoj rupi.

“Kako ste večeras?” , bez ustezanja je prešla mojim Tombstoneom preko skenera. Podigla je obrvu na moj izbor hrane.

“Svjesni ste da je ovo tipična hrana jednog neženje.”

“Što bi bilo stvarno žalosno da imam ženu.” Nema štete u ubacivanju tako važnog podatka.

“Otrežnjavajuće je još uvijek vidjeti nekoga tako stereotipnog. Mora da ste propustili konzervirani tost u trećem prolazu.”

Pametnjakovićka.

Dok je pakirala posljednje komade gotove hrane u moju vrećicu, proučavao sam je na onaj cool način kojeg su muškarci usavršili, a koji omogućuje upijanje svih detalja, dok ni u što sumnjajuća žena ostaje potpuno nesvjesna našeg interesa. Ali me ulovila. Svejedno, kada se uzme osobina po osobina, nije uopće imala mnogo toga iznad prosjeka.

Kasa je brujala u modu za plaćanje s mojom karticom u mehaničkoj čeljusti. Grimizni nokti su tapkali sambu na plastičnom oklopu stroja.

S večerom u ruci, pripremio sam se da ponono uđem u rizike umjetne noći. Potrošio sam nekoliko dodatnih sekundi kao mjeru sigurnosti da se pripremim za put do stana. Naravno, činjenica da se ta priprema odvijala za Gininom kasom je bila čista slučajnost. Palo mi je na pamet da se okušam s još jednim od onih cool, skrivenih brzih pogleda, ali kako je prethodni bio spektakularno neuspješan…

“To vam ne djeluje.”

Bilo mi je na vrhu jezika da kažem kako djeluje savršeno dobro, hvala lijepa. Usamljena stvarčica se naprezala na svojoj uzici čak i dok smo govorili.

“Češnjak.”

“Molim?” Oh. Dobra stvar da sam zadržao zdravstveni izvještaj za sebe. Vukoliki iznajmljeni policajac Lonny je ionako bio negdje u blizini. Naprežući se na svojoj uzici, vrebajući priliku da me pretvori u haše. “Hej, to je samo zato što se nikada ne umorim od talijanske kuhinje.” Spustio sam glas. “Dok sam odrastao, roditelji su mi rekli da smo Talijani. Prošle su godine prije negoli sam spoznao ružnu istinu.”

“Roditelji su ti bili poremećeni?”

“Bili smo tajni Kinezi.”

Moja je sudbina da uvijek moram biti dio reda. Da sam se našao na javnom telefonu na tamnoj strani Plutona, netko bi se pojavio iza mene i stao čekati prije no što bih stigao izabrati broj. Večeras je to bila pretila medicinska sestra s pakiranjem od šest ohlađenih piva i pripadajućim stavom. Samo su milimetri spasili moje prste od sigurnog nagnječenja između blagajne i njenog masivnog boka. Bio mi je to nepogrješiv poziv na pokret odlatle.

Međutim, činilo se da Gina ne primjećuje mamutsku prisutnost. “Zvuči kao da bi trebao popričati s nekim o tom teretu srama.” Prije no što sam stigao složiti duhoviti odgovor kojeg ću se sigurno dosjetiti deset minuta kasnije, ona se okrenula podvoriti šarmantnu debeljucu. Bilo je vrijeme da krenem, ili da krenu preko mene.

Ulice Hada nisu ništa različite od bilo kojeg urbanog područja na Zemlji: slabo osvijetljene, s premalo patrola, pravo radno mjesto kriminalnih elemenata. Ovdje, pak, nesretni šetač ima donekle jedinstveni rizik susreta s kakvom noćnom spodobom za prijateljsku partiju igre zaboravi-novac-daj-mi-život. Postupak vrlo neodobravan od strane vladajuće stranke, ali na koji se ipak mora računati ukoliko se želi živjeti na granici. Priče o takvim susretima nisu dolazile u medije, niti ste mogli vidjeti trenutno izbacivanje u svemir bilo koga osuđenog za sudjelovanje u takvim noćnim sportovima. Izbacivanje bez pogodnosti koje pruža svemirsko odijelo.

Hej, Had je mjesto gdje svaki vampir, vukodlak ili zombi može živjeti u miru. Nastojmo održati ovo mjesto čistim.

Moja smrznuta pizza je bila blago otkravljena kada sam došao do sigurnosti doma i ognjišta - ognjište je danas samo izraz, zbog potrebe očuvanja kisika na stanici. Osjetio sam štrecaj, kao i uvijek, na pomisao o bilo kojem od zilijun i jednog dodira doma u ljudima koji tek trebaju uspješno prebroditi putovanje u svemir. Meni na pamet pada određena laka i mekana kikiriki poslastica. No većina se ljudi žali na zabranu duhana.

Upravo dok sam vukao dragocjene zamrznute diskove primjetio sam mrlju tinte na stijenci moje torbe. Netko drugi bi se naljutio i uputio pravo prema suhoj perilici da ukloni ružnu prljavštinu. Ja sam prevelika lijenčina da bih brinuo o takvim stvarima. I možda bih samo nabacio torbu na vješalicu pored hladnjaka da me moja krivo potrošena zrelost nije proklela sumnjičavom naravi.

Stvarno iznenađujuće, to je doista bila tinta, stvar rijetko viđena na ovom bezpapirnom planetoidu. Stvarno tinta, ali ne samo mrlja. Bio je to broj govorne linije. I bio je Ginin. I jedna od udobnosti doma - gravitacija - nije imala utjecaja na jedan dio mog tijela.

Ponekad, bolje je ne uzimati osobinu po osobinu.

* * *

Valovi udara. Potresaju mi zube. Odbijaju mi jaja o beton. Nožni prsti pokriveni ljuskom i iskrivljene pandže blokiraju preostatak mog vidnog polja. Glava mi iskače iz ramena upravo u vrijeme da vidi gigantsku šaku kako ide prema meni u povratnom putu.

“Philly!”

‘Opa! Godzilla zna moje ime!

“Philly! Otvori vrata!”

Natjerao sam jedno nevoljko oko da se otvori. Oh, prokletstvo. Nije Godzilla, već gore od Godzille. Jedina osoba koja zna izbjeći onaj otirač pred vratima.

Zatvori oči i nadaj se čudu ako te banda zombija okruži u tamnoj uličici. Odustani i otvori vrata ukoliko se nadaš da će Neil Perisco otići. Poplun niti jedne debljine ne bi me zaštitio od sudbine koja me je čekala u hodniku. Bolje je samo pustiti je unutra.

Cipela koju sam bacio na sklopku za otvaranje vrata usput je pokupila dvije čaše sa stereo police. Možda će nagaziti na komade i iskrvariti do smrti. Nisam se mogao sjetiti broja hitne pomoći. Šteta, stvarno.

“Philly, gdje si?”

“Začudo, u krevetu. Nevjerojatno, spavam.”

“Oh. Okej. Pogledaj ovo.”

U redu, dao sam srediti svoje rožnice prije odlaska sa Zemlje da mi naočale ne bi kvarile image, ali nek’ sam proklet ako ove stvari koje sam dobio mogu proraditi bez zagrijavanja. Buđenje je više kao polusatni put kroz zemlju magle nego kroz “kristalno čista jutra” koja su mi obećali.

Tridest minuta toga nije dolazilo u obzir. “Samo mi pročitaj, guzico.” Naziv od milja, razumijete.

“Klasa 3 za iznajmljivanje. Sektor G3. Unutarnji zid. Iznajmljuje se na 12 mjeseci. $2600 mjesečno. Kontakt #45897.”

“Daj mi to da vidim !” Zadrhtao je na moj grub tretman ručnog računala. “Sunčevih mi protuberanci! Hvala Bogu da si mi skrenuo pažnju na ovo, Percy. Mjesecima sam čekao priliku da se odselim od tebe.”

“Oh, Philly, budi ozbiljan.”

Jedna od tužnih životnih činjenica je da postoje ljudi koje je nemoguće uvrijediti. Ima ih malo i teško ih je pronaći, ali postoje. Bio bi ovo bolji svemir da Percy nije postojao u mom djeliću.

“Ovo.”, Percy je suzio oči i nagnuo se prema meni. Preblizu. Odbacio sam ga pospanom rukom i platio dlanom punim trnaca. Još jedna stvar za dodati njegovom spisku zločina.

“Jesi u redu, Philly? Okej, znaš što je ovo. To je još jedan.” Pauza zbog smiješnog efekta. “Nestala osoba.”

Opustio je svoj pozamašni teret kako bi ostavio dosta mjesta za moju eksplozivnu reakciju. Pametan potez. Da je bio dovoljno blizu, bio bih mu nabio glavu u dupe. Tužno, doista, kako te željno lice psića-kućnog ljubimca može navesti da ga želiš razbiti. Možda se to samo meni događa. Materijal za razmišljanje.

Ljudi, ne budim se dobro.

“Percy, nije ilegalno doseliti se na Had. Opozvali su taj zakon. Ne sjećaš li se parade?”

“Ah, Philly, još uvijek si nekako u snu.”

Kad ću naučiti? Sarkazam, uvrede - uludo potrošen dah.

“Ovaj tip se ne seli. On je gotov. Mrtav, jasno?” Njegovo je blijedo lice pobijelilo. Znam. Teško je to zamisliti, ali se dogodilo. “Ili možda zombificiran?”

Zombificiran. Možda i nije tako teško zamisliti velikog smotanca poput Neila Perisca kako povraća na tu pomisao. Zombificiranje bi navodno trebalo biti strogo izvan zakona, još jedan od prekršaja koji rezultiraju izbacivanjem u svemir. Baš, a na Hadu također nema nikakvog oružja, ha-ha.

Želite uštedjeti za budućnost, ostaviti nešto kredita po strani za crne dane? Razmišljate o udobnoj mirovini? Prijavite se kod vaše lokalne zombi-megakorporacije i pokupite svoju plaću unaprijed. Provest ćete godine kao neplaćena radna snaga, znojeći se na poslovima kojih se nitko drugi ne želi primiti. Zapravo, bez znojenja, pretpostavljam: mrtvi ste, zar ne? Tu je kvaka. Nećete znati što vam se događa. Mrtvi ste. Što vas je briga? Uzmite lovu sada i ne bojte se. Neće doći po vas prije vremena. Vaš potpisan i ovjeren ugovor garantira da ćete napustiti zemaljski život kada to vama bude odgovaralo. Živite još stotinu godina ili pokažite svoje kredite na krivom mjestu; korporaciji je svejedno. Ljudi odapinju svaki dan, tako da ne ponestaje radne snage hodajućih mrtvaca.

Osim što to ne funkcionira uvijek na taj način, zar ne? Mi smo sigurni od korporacija, ali nisu korporacije te koje traže neplaćenu radnu snagu; zašto trošiti kredite kad ne morate. Budite na krivom mjestu u krivo vrijeme i lako biste se mogli suočiti s bandom zombija. Nema ugovora, nema predujma za rasipanje, samo brza smrt i truplo puno kemikalija da vas održe na bijednim poslovima dok ne zaboravite dočekati dizalo, ili se nađete posve zgnječeni pod paletom punom tereta. To, ili čekati da posebna zombi-jedinica uhvati bandu koja vas je sredila. Dobiju suđenje iza zatvorenih vrata i pfft! plop! - još jedno izbacivanje. Pravda zadovoljena.

Jest. Možete nas zvati pograničnim gradom ako želite, ali ovdje obavljamo poslove na svoj način. Samo nemojte podsjećati Zemlju na to.

Naravno, još uvijek ste mrtvi. Ne dobijete priliku oživjeti. Samo zadovoljštinu saznanja da su vaši ubojice platili za svoje zločine. Istina, platili su i stanove svojim djevojkama s novcem od vašeg trupla, ali niti jedan sustav nije savršen.

“Što ako su to bande zombija?”

Sudeći po znoju koji je probijao njegovim licem, Percy je bio blizu da upiša hlače. Između znoja i prijetnje nečeg još goreg, odlučio sam da je vrijeme ustajanju. Moje odgurivanje ga je pomaknulo toliko da sam imao jedva dovoljno mjesta dignuti se iz kreveta, a da ga ne moram opet dodirnuti. Čak se nije niti sjetio izgledati zbunjeno dok sam se navrat-nanos i potpuno gol povukao do ormara ne bih li dograbio nešto odjeće.

“Percy, izluđuješ me do boli, gubi se iz moje spavaonice!” Pljesnuo je na općepoznati presvučeni komad pjene koji prolazi kao kauč u ovom susjedstvu. “Slušaj, vrati se svojim brojčicama i skini se s te paranoje. Nema ničeg lošeg u objavljivanju da se iznajmljuje stan. Ljudi. Se. Sele.”

“Ovaj tip se nije preselio. On je gotov. Gledaj.”

Možda je čuo kako se sporo počinjem otapati, ali je zanemario moje grubo ponašanje i gurnuo mi svoje džepno računalo u lice. Odgurnuo sam ga malo unatrag kako bih ga uopće mogao vidjeti. Odgurao bih ga natrag u Percyjev džep, ali je Percy ipak dvostruko teži od mene. Možda jesam neotesanko, ali sam barem realističan. Bolje da samo bacim pogled i tad ću ga se riješiti.

Zaslon pun brojeva.

“Što je ovo?”, rekao sam kroz skupljene zube.

“To su mjesta gdje je Arnold Armstrong - tako se tip zove - trebao biti. Okej. Okej“, uputio mi je “smiri se” smiješak i počeo pritiskati po računalu. Na zaslonu se pojavio grubi raspored. “Armstronga nema dva tjedna. Ovo su sastanci koje je propustio. Ovo je posljednji dan kada se pojavio na poslu. Ovo - “, ubacio sam se u njegovo razbacano izlaganje podizanjem ruke i uzeo strojčić od njega.

Zastrašujuće je koliko se dugo naši repovi brojeva protežu ovih dana. Arnold Armstrong, predviđen za oporavak u toplicama, sastanak s računovođom, ne pojavljuje se na poslu u Tehničkom Odjelu 3. Razmišljao sam o isticanju zlih strana njuškanja po tuđim podacima, ali čemu? Pronađi način na koji spriječiti nadglednika sustava da kopa i tražit će te svaka vlade i računalna tvrtka u galaksiji. Osim toga, ja sam strogo protiv korištenja malih znatiželjnih pritiskača tipki.

Percy je tiho čekao, s velikim očima koje su me molile da se uzbudim oko cijele stvari. Šmrc.

“Slušaj, buraz. Sve što imaš ovdje su propušteni dogovori. Ovaj tip nije nestao, vjerojatno se dobro zabavlja negdje na stanici i ne želi se vratiti u stvarni svijet. Već će se on pojaviti.”

“Živ ili mrtav?”

“Percy, izlazi van.” Nikad nisam sreo zamorniju pijavicu od Percyja: deset minuta s njim, i bio sam spreman opet zaspati. Kao i obično, izgledalo je kako postaje sve aktivniji. Nekako mi je to bilo sumnjivo. Doista.

Psihički vampiri su možda dozvoljeni na stanici, ali nisu dobrodošli u mom stanu.

“Ali, ovo je već četvrti! Mislim da se moraš time pozabaviti. Mogao bi otkriti što se događa. Ti si jedini koga ja poznam, a da je nekad bio -“

“U redu. Stani baš tu.” Da sam imao snage, mogao sam ga udariti. Ne, ne bih mogao, ali mi je zvučalo dobro. Umjesto toga okrenuo sam ga i odgurnuo prema ulaznim vratima. “Znaš pravila. Van.”

Percy je napravio dva koraka i ukopao se. Šteta što nisam bio brži na svojim kočnicama. Vilica mi se skoro odvojila. Valjda tako izgleda kada se zaletiš u planinu punom brzinom.

“Žao, žao, žao mi je. Hajde, žao mi je.” Slegnuo je ramenima. “Ako ne želiš slušati o tome, to je u redu.”

Nešto mi je tu izgledalo prelagano.

“Evo. U redu?” Spremio je računalo u džep i podignuo ruke u znak predaje.

“Naravno. Fino.”

“Da li si za doručak, Philly”

“Nema više razgovora o nestalim ljudima?”

“Sve je zaboravljeno”, rukom je imitirao okretanje ključa kod slijepoočnice. “Niti riječi.”

Zašto vjerujem ljudima?

* * *

Sat i tri šalice čokolade kasnije, i Percy je sav bio unesen u svoju disertaciju o opasnostima življenja na ovom monstruoznom satelitu. Pogledao je sa zaslona po trinaesti put kako bi se uvjerio da obraćam pozornost. U očima je imao nezdravi sjaj paranoje. To me tako jako pogodilo da sam naručio četvrtu šalicu.

“Propušteni sastanci.” Kobasičasti prst se teško spustio na zaslon. Slika je blago zatreperila. “Stanovi dani na iznajmljivanje.” Kobasica je prešla na slijedeći stupac. “Dani izbivanja s posla.” Glas mu se značajno produbio: “Neotvorena pošta.”

Sagnuo je svoju veliku glavu kako bi izbjegao moj mrki pogled. Pošta je trebala biti jedna od posljednjih svetih sfera privatnosti na Hadu. Zar ništa više nije sveto?

Moja čokolada stigla je na pladnju koji je donijela zastrašujuća ženska osoba. Gavranski crna kosa i grimizne usne isticali su se naspram plavo-bijele kože i presvijetlih očiju. Standardni, plastičnom kirurgijom proizvedeni vampir. Ništa svetog? Kakvo idiotsko pitanje.

Konobarica se nagnula preko stola s osmjehom punim igličastih zuba, otkrivajući uobičajenih pola metra vrlo oble gole kože. S takvim osmjehom, nikad nisi siguran da li želi tvoj broj, ili tjelesne tekućine. Moj plan djelovanja - kao i inače - bilo je pretvaranje da ih zapravo ne primjećuješ. Ljubazno se nasmiješi, a zatim ih ignoriraj.

Na nesreću, nisu sve žene koje su mi se nasmiješile bile Groze. Ali to ne poboljšava moje izglede da ih pitam za razlog. Ja sam vjerojatno najusamljeniji i najnarajcaniji čovjek na Hadu.

Bolje narajcano toplo tijelo nego zadovoljan donator. Neke stvari moraš naučiti iz iskustva.

“Što ti misliš, Philly?” Ton njegovog glasa me je naveo na zaključak kako ovo nije prvi put da me pita to ptanje. Nabacio sam svoj najbolji zamišljeni pogled kako bih sakrio da nemam pojma o čemu me pita. Kad bi iznova otpočeo s cijelom teorijom, pozvao bih onu konobaricu i ponudio joj vrat. Dug, spor gutljaj tople pušeće čokolade mi je dao snage da nastavim.

“Pa… zaboravimo na trenutak da njuškaš okolo na načine zbog kojih mi se ježi koža. Nema tu ničega. Da li barem imaš izvješće o nestaloj osobi?”

Percy je izgledao kao klinac pred svojim prvim pivom.

“Oh, sranje. Kopaš po privatnom životu Ivice Zavjerića, ali se ne usudiš razbiti sigurnosne datoteke?”

Promumljao je nešto nerazumljivo, a što je moglo nekako biti povezano sa zatvorom, protjerivanjem i travnjacima. Ili mravinjacima. Kako sam rekao, nisam ga čuo baš najbolje.

Svatko ima svoje male strahove, pretpostavljam. Kod Percyja, to je bio iracionalno poštovanje prema vladi. To i svetost ugljikohidrata. Nek’ ih niti jedan doktor ne rastavi.

“Pa, ne brini se, stari prijatelju. Izviješća o nestalim osobama su javna. Barem je njihovo podnošenje javno.” Vrijeme za još jedan vreli gutljaj čokolade. Šalica je bila skoro potpuno prazna.

(c) Lisa J. DuMond 1997.

(Nastavak možete naći na: http://www.hikeeba.com/hades/)