| Odmah na početku moram reći, da me bezočna i besmislena samohvala
najave na koricama (“... knjiga koja korjenito mijenja samu definiciju žanra…”)
gotovo odbila od čitanja ove knjige (kojega žanra? znanstvene fantastike? ma, daj…
cyberpunka? to nije žanr), a pogotovu znajući gotovo apriornu introvertiranost i
hermetičnost velike većine djela s područja podvrste tvrdog zeefa zvanog cyberpunk.
Što ja to pričam? Evo - kao i svi likovni, glazbeni i književni podžanrovi čije su
odrednice strogo zacrtane i autarkično neophodne, cyberpunk je zapravo ograničen samim
sobom - kad u njemu ne bi bilo računalnih virusa, prividne stvarnosti i plitkog
tarantinovskog odnosa prema ljudskome životu, tada on ne bi više bio u stanju obraćati
se dijelu publike na koji, čini mi se često, ustvari isključivo cilja - niti bi više
bio cyberpunk, ili barem ne bi bilo moguće prepoznati ga kao takvog, kao doskora jako
komercijalno i nametljivo literarno i filmsko iskorištavanje činjenice da su računala
postala novim masovnim medijem, dijelom globalne, opće popularne kulture i svačijeg
života. A kada sam sebe ogradiš pet metara visokom hi-tech ogradom od inteligentne
bodljikave žice, nakon nekog vremena bit ćeš prisiljen ili pogledati van, ili se
vrtjeti u krug i ponavljati do beskonačnosti. Eto, tako sam čitati počeo unaprijed
opterećen s nekih dvadeset pet dekagrama negativnih predrasuda, priznajem, ali budući da
ja zapravo volim cyberpunk (“Neuromancer” još uvijek visoko kotira na mojoj
listi 20 najboljih svih vremena), bio sam pripravan dijelom oprostiti autoru naravno i
poznato inzistiranje da na najmanje prvih 100-150 stranica knjige posve podjetinjim, a
kasnije se pravim slijep na činjenicu da on očito nije računalni programer, a još
manje ozbiljan spekulativni sociolog. Pa sam tako i učinio - nije čovjek prvi, a
vjerujem niti posljednji cyberpunk-pisac u čijemu društvu bliske budućnosti jedno pored
drugog, tijesno prepleteni, koegzistiraju neka vrsta (za cyberpunk) notorno anarhoidnog
super-liberalnog predatorskog kapitalizma i orwellovske autarkične post-države koja je
rasprodala samu sebe u bescijenje. Mora čovjek debelo podvući ono …punk u
nazivu tog vraga kojega piše, zar ne? I još onda dodajte klinku, inače umivenu maminu
WASP curicu, koja u slobodno vrijeme zarađuje kintu poslom nepoželjnim i po tjelesno i
umno zdravlje kakvog Rambo-specijalca, zatim žuto-crnog hackera koji se jako voli igrati
komadom višestruko kaljenog čelika zvanim katana (bljah), gorilu egzotičnog etničkog
podrijetla koji se šeće s atomskom bombom u džepu i ubija sve što mu se ispriječi
pred nosom, legalizirane mafijaše, razne tehno-manijake i Gadnog Negativca Koji Hoće
Zavladati Svijetom, sram ga bilo, i dobili ste najveće dijelove “Potpunog raspada”.
Ali, na sreću, i najmanje važne dijelove - jer, “Potpuni raspad” je (naravno)
računalni virus, ali ujedno i lingvistički i biološki virus, metavirus, koji se prenosi
i riječju, slikom i tjelesnim tekućinama, a osim toga je još “samo” i droga i
religija, barem kako kaže jedan od likova. I da znate, izgleda da ima i pravo, obzirom da
se cijela stvar zasniva na mističnim učenjima starih Sumera, ispisanim klinastim pismom
na glinenim pločicama, koja se tiču postanka ljudske civilizacije, primordijalnih motiva
ustrojstva ljudskog društva, biblijskih citata i denikenovskih interpretacija onoga što
se vidi na sumerskim crtarijama (hehe). Najbolje u svemu tome su originalne analogije
strukture i rada stanovitih komponenti računala sa strukturom i djelovanjem ljudskoga
mozga - najjači i najsvježiji dio cijele knjige, ali o tome smijem samo toliko, da vam
ne pokvarim čitanje. Proizlazeće implikacije možda vas neće dramatično natjerati da
se “na tren ozbiljnije zagledate” u to kvadratično oko koje u mnogo vas (i mene)
značajno bulji zadnjih godina, dok radite ili se igrate, ali ne vjerujem da će
ravnodušnim ostaviti ikoga tko imalo voli cyberpunk. (Jel’ počinjem zvučati kao ona
najava s korica?)
Ovo je vrijedno djelo. Jest da autor nije propustio debelo zasoliti i svojim viđenjima
vjere, etike i morala, ali kog’ se vraga pišu knjige, već da se nešto u njima kaže?
Ja sam mu radi tih dvadesetak stranica originalnosti oprostio i zaboravio umalo sve
zamjerke. Ipak, mislim da bi sve skupa vrlo ojačalo da g. Neal Stephenson nije svojim
spisateljskim stilom, inače pitkim i glatkim koliko to cyberpunkovski izričaj uopće
može biti, toliko usredotočeno inzistirao na subžanrovskoj obojenosti i etiketi. Da je
ova knjiga izašla do 1990, vjerojatno bi ondašnji ja vrištao od sreće što se tako
nešto pojavilo. Izašla je zapravo 1992, a danas, s pet godina zakašnjenja, samo joj
žustro i cinično plješćem.
Kruno. |
