Pa, sad ćemo vidjeti koji je odgovor onaj pravi.

Hodeći šumom, režeći uokolo i plašeći mala nevina stvorenja s olovkama u rukama, prvo uzeh čitati "Beskrajnu melodiju", Viktorije Faust i Adrijana Wolfa, posve bez reda i nasumično, možda samo malkice radi vesele igre s imenima. Kako zarih svoje oštre zube, primijetih da je to jedna od onih priča kod kojih niti primijetite da je stigao kraj, niti shvatite da već čitate slijedeću. Valjda sam negdje bio tih deset minuta, ili što? Nastavih u istom stilu, nemilosrdno slineći i dahćući po posljednjoj priči, "Skice kvantnih emocija" Davorina Horaka. Zbog uplitanja Jonathana Livingstona u grubo cyberpunkerski početak, bijah mu spreman oprostiti nekakav čudni osjećaj - kao da povremeno sam sebi ne vjeruje kako može nešto ozbiljno napisati ("baj d vej", "get d pikčr" - ili je to možda samo grafemsko opredmećenje autorova stava da ništa ne treba shvaćati previše ozbiljno? aj agri), ali se onda sjetih tko sam - zli vuk - pa se upitah, kog' vraga cijelo vrijeme inzistira na odgovorima i pojašnjenjima, jel' se Bach s tim gnjavio? I da je još malo kraj domislio... no, eto. Onda se prebacih na "U daljini se čuju zvona" Aleksandra Žiljaka, istoga trenutka shvativši da sam naletio na žiljav, pardon, žilav tekst, kojeg se ne da tako lako rastrgnuti. Upinjući se što sam najokrutnije mogao, imao sam, doduše, r a z v u č e n osjećaj da gledam neki stari, srcedrapateljni crno-bijeli film i čitam jednu staru priču istoimenog autora, ali sam radi kraja ipak gotovo slomio jedan zub. Joj. A i sviđaju mi se takve teme. Ni nama vučinama nije lako, vidite? A tek da sam znao što mi slijedi, jer tad, ništa ne sluteći svojom krvoločno-razderoljubnom prirodom, zaskočih svim silama na "Prostora dosta, i vremena", Gorana Konvičnog. Vidio sam odmah da će mi trebati neko vrijeme, ali je ipak rastrgoh posve. Dok su komadići letjeli uokolo, sladio sam se autorovim jalovim i tužnim odbijanjem da prihvati ovdje-i-sada, a žmirio na glatkoću stila i pravio se da ne vidim bogatstvo izraza. Na kraju sam za desert zagrizao u upropaštavanje fine teme i odlične, ma što, možda potencijalno najbolje priče u zbirci plitkom kvazipolitičkom pozadinom - kao da maslac namažeš na beton, otprilike. Nastavih u sličnome maniru, sve zavijajući i čineći "grrrr!", dok sam prelazio na priču "Šetnja rajskim susjedstvom" Ivane Šips, tipično žensku priču (mi smo vuci po definiciji macho i muški šovinisti), gdje sam se ne jednom upitao, a kakve veze ovo tu u mojim raljama ima sa zeefom, fantasyjem ili horrorom? A niti sam mišljenja da je baš preporučljivo toliko dugo puštati siroče čitatelja da pliva kroz bujicu samo autorici znanih asocijacija. Ako nije strpljiv po naravi, ako ne vjeruje imenu, teško da će do kraja izdržati, jer previše je priča u kojima na kraju ne budeš nagrađen za vrijeme provedeno kraj nečijih misli. Ja sam strpljiv kao sva šumska i krvoločna stvorenja, ali, na sreću, ovo nije jedna od tih priča. Pa makar samo granično bila "naša".

Ehm, zaboravih se na tren, ali se namah vratih u svoj animalno-raskomadalni đir zaskočivši "Stvaranje svijeta" Predraga Raosa. Zastade mi u grlu, ali ne od nemogućnosti da je žvaknem i gutnem, već od okusa. Bljak! Isuse... to jest, Lupuse! Zar je ovo ista osoba koja je pisala "Mayerling"? Aj rifjuz tu biliv, kako bi štucnuo priređivač. Koliko sam riječi već potrošio na ovo ništa... pa se tako, pomalo živčano, uputih u smjeru "Noć u gradu" Tomislava D. Matkovića. Sve je pucalo kako sam je rastrgnuo i proždrao, obzirom da se radi o staroj kosti, zvanoj: "kako mali Ivica zamišlja anti-utopiju", već jako krhkoj i neotpornoj. Što da joj radim. Onda naletjeh na posve iznimnu biljčicu, "Odiseja Miljenka Staničića", Denisa Peričića, na prvi pogled vrlo slastan obrok, barem sudeći prema pjesmicama na početku i kraju. Namah odlučih da je ne diram - a to radi činjenice, da vam moram priznati kako se bojim bilo što o njoj napisati, pardon zarežati, iz jednostavnog razloga što ali ama baš niti jedne jedine rečenice nisam razumio. A dvaput čitao. Koji glupak, krvoločni usto! Ali još me jedno u potajici takvo osramoćenje očekivalo, naime "Zametnuta smrt Brune Valerića", Deana Fabića, gdje se postiđeno upitah, jesam ja to prespavao stanovite dijelove srednjoškolskih predavanja iz filozofije, opće književne kulture i popularne kabale za po doma, ili je zeef/fantasy u međuvremenu postao nešto drugo, negoli se ja toga u zadnjih petnaestak godina sjećam? I TEGO ARCANA DEI, kaže sama sebi ova priča, i to toliko uspješno čini, da ja evo usrdno molim da me se iluminira spoznajom, da ne blejim usamljen, pa ja sam nekakav kurjak, a ne ovca, zar ne? (Oprostite ako tražim previše, mi smo likantropi takvi - dadeš nam prst, mi bi cijelu ruku, a i priču, ako može.)

Sve teturajući, izudaran gorkom kombinacijom samosažaljenja i kompleksa manje vrijednosti, uhvatih se za slamku, pa se zaletjeh u "Crveno i crno" Tatjane Jambrišak. Fijuu, to jest, grrr, što se čovjek lijepo osjeća na poznatom terenu, dakle evo priče, ima početak, zaplet, radnju, kulminaciju, kraj. Glavu i rep. Ali sam stoga odmah uvidio, da za poštena mesoždera baš i nema tu kruha, pardon mesa, za rastrgnuti. Taf lak. Vimin rulz. Gdje su ona stara dobra zlatna vremena kad se interesantniji spol zadovoljavao sobom kao dekoracijom naših priča, a nije mu ni padalo na pamet da ih, nedajbože, piše. A gle sad. Ne vjerujete mi? Go si fo jorself. Jer odmah zatim zagrizoh u "Duganov sin" Jasmine Blažić, i eto me opet u izgladnjelom grožđu, to jest, suhog zuba, čovječe! Što je ovo?! Jesam ja neki slab šumski ćuko, svi će me se pričorastrgatelji koji drže do sebe prek' novina odreći kad nisam u stanju proždrijeti pisanije nekih tamo suknji. Sav sam već bio izmršavio. Srećom, za kraj posve nenamjerno ostavljena "Bay Bay, Blondie" Slobodana Petrovskog spasila me od etiopskog sindroma - žmirnuh na naslov i pravih se da ne čujem klepetanje kostiju glavnog glumca "Casablance" (u grobu - od prevrtanja), ali sam barem, čitajući, saznao što to priređivač drži "britkim životnim mudrostima". A i vi ćete, jadna li vam majka.

Žvak. Njam. Grrr. Gut. Mljac. To bi bilo to.

Sad kad nažderah se rastrgnutih plodova tuđe muke, kad naužih se intelektualnih eskapada u svome krvožednom i samoljubivom egoizmu, a prije no što potražim kakvu Crvenkapicu, pitam se - jel' treba rezime? Ma čemu? Jedan moj prijatelj, izživciran, manirom čitatelja - pravednika koji je rasklopio korice iza ručka ne sluteći što ga čeka, kaže da neke od ovih imaginacija treba pobacati kroz kvantne portale u zaborav. Ja ću samo reći da su "Dnevnici entropije" bili bolji. Puno bolji.
A vi uzmite, gospodo, čitajte, pa slobodno izaberite između ponuđenih a), b), c), ili d) odgovora na početku.

Kruno.