provincijski  fanzin, kako se ono zove, Via Galactica..? Pfff…

Zapravo razmišljam bih li trebao prestati s ovim prikazima - u magazinskom su dijelu ovaj puta moje Vijesti, koje su jednostavno iste ove s naših mrežnih stranica, kao i tekst o Alienu IV iz Via Galactice #7. Ništa naročito, ali bi me se možda moglo optužiti za pristranost… pa dobro, neka onda, evo: jesam pristran - utoliko, koliko je pristran fan koji bez ikakve naknade i iz čistog osobnog zadovoljstva podržava i pomaže jedini ‘pravi’ profesionalni (za hrvatska mjerila) SF-mjesečnik u državi. Sjećate li se crne jame ništavila između gašenja “Siriusa” i početka izlaženja “Future” (1989 -1992)? Nikad se više ne ponovilo…

Priča je ovaj puta šest, nekako podjednako raspoređenih, opet jedna domaća. Ne bih rekao da sam pristran - opet sam uzeo kritičariti. Redom:

Michael Swanwick: MAJKA SKAKAVAC

Osobno za Swanwicka imam priličnu količinu poštovanja sve otkad sam prije nekih desetak godina pročitao Ginungagap. Nažalost, ova mi se priča ne sviđa iz jednostavnog razloga - ne razumijem je. Neki je ljudi hvale, ali ja se pitam, što je autor tu htio reći? I čemu pojedine reference na druge pisce? Čitajući, isprva sam iskreno uživao u načinu na koji me priča uvlači u svoj svijet, ali me negdje u posljednjoj trećini sustigao strah da će silna postavljena pitanja na kraju ostati neodgovorena… što se i dogodilo. Je li to kakav trend, ili što? Čitajte i prosudite sami.

Sheila Finch: IZ DJEČIJIH USTA

Hmm… nakon što se pročita i izgustira nekih osamnaest godina SF romana i pripovjetki, teško je izbjeći povremeni okus prežvakavanja određenih starijih ideja i zapleta. Ne shvatite me krivo. Shakespeare je reciklirao stare Grke, ovi opet Egipćane, a oni tko zna koga… iako ne dvojim da je ovo sasvim korektna i našim mlađim SF newcomerima zanimljiva priča, kao što reče Zdeslav Benzon, puno je ovdje pokojnog Cirila Kornblutha.

Roger Zelazny: THELINDINA PJESMA

Na sreću, dovoljan je broj pravih pripovjedača u koje se čovjek gotovo u svakom trenutku, odnosno u svakoj priči, može pouzdati. Jedan je od njih Mihaelin ljubljeni Zelazny, autor-besmrtnik koji bi i meni vjerojatno bio naj-naj, da se nekim groznim nesretnim slučajem nije rodio J. R. R. Tolkien... sve sam rekao. Uživajte.

Harlan Ellison: ZLOČIN I KAZNA

Jedan od meni najmilijih autora, srećom još živa SF-legenda, Ellison nas ovdje nevjerojatnom lakoćom podsjeća tko je i za što je sve kadar. I ponovo mu uspijeva ono čime se održava na vrhu svjetske SF-scene već preko trideset godina: pretvara se da piše znanstvenu fantastiku. Pa da, ne čudite se ovoj izjavi, Ellison po meni oduvijek piše čisti poeovski, ali novovjeki horror, samo s golemom količinom inteligencije. Brrr…

Ursula K. LeGuin: SAMOĆA

Same legende u ovome broju. Govori li vam što Lijeva ruka tame? Ili možda Zemljomorje? Ne!?! Sram vas bilo - trk u kakvu knjižnicu posuditi, pa makar i u bliskoistočnom prijevodu ako ne čitate u originalu. Gospođa Ursula ovdje nam se predstavlja jednom relativno novijom pričom, pomalo introvertiranom i ekološkom (naravno), prepunom čvrstih likova, spekulativne sociologije i interesantnih rješenja.

Zoran Pongrašić: BIJEG

Nekako mi se sve više čini da Zoran sve svoje priče polako smješta u slično okružje, odnosno jedan isti svijet, pišući valjda svoju povijest budućnosti. Ili se tu radi o prošlosti? Zapravo, ne znam što da o ovoj priči kažem - dobro je napisana, stil je besprijekoran, proičitao sam je brzo i bezbolno, i… ništa.

Da li kupiti?

Od sad pa nadalje, odustajem od ovoga posljednjeg pitanja. U bijelome svijetu SF-časopisi večinom žive od pretplate, znate? I onda budu jeftiniji i imaju novca za luksuzne ekskluzivne priloge i honorare domaćih autora. E, pa…

Kruno.