| Žarko Milenić: Svaka knjiga Žarko je čovjek na kojeg se svaki
urednik može osloniti - kada nešto obeća, to i napiše, pa i više od onoga što je
obećao. Uredniče Parseka (tko god da si sada), ne damo ti ga! :-) Kao ni Lot ni otac Esteban se nije osvrtao. Bio je sam sa štapom u ruci i sandukom pod miškom. Nije iza njega ostajala ni Sodoma ni Gomora već samo jedno pitomo selo u dolini. Selo ni po čemu drukčije od mnogih u ovoj pokrajini. Da se osvrnuo otac Esteban se ne bi pretvorio u stup soli kao Lotova žena. Vidio bi svoj primorsko selo ne u ognju paklenom već pod vodom. Nikada plima nije doprla do sela, a kamoli da ga poplavi. Nikada nije toliko dugo trajala. To i nije bila prava plima. Od svih sela i gradova uz ovu obalu samo je ovo selo bilo poplavljeno. Samo selo pokraj kojeg su već tri dana srebrne kugle uranjale i izranjale. Skoro svaki čas u more i iz mora. Hoće li naići oseka? Hoće li se kugle vraiti tamo odakle su došle? Spas je trebalo potražiti u brdima koja srećom nisu bila daleko. Uz postupni nalet valova (tko bi pomislio da će more na te izvanzemaljske kugle tako reagirati?) mnogi su uspjeli ponijeti ono što su smatrali najnužnijim i najvažnijim. Netko hranu, neko odjeću, uspomenu, kućnog ljubimca... Otac Esteban je ponio knjige. Koje knjige? Nije znao. Knjige su bile u sanduku, a na sanduku lokot. Otac Esteban nije imao ključ. Tražio ga je još ranije ali ga nije pronašao. Sanduk je ostavio njegov prethodnik otac Federico. Samo to. Otac Esteban ne bi ni znao što je unutra da na sanduku nije bilo ispisano crnom bojom i krupnim slovima: KNJIGE. O ocu Federicu otac Esteban nije uspio saznati ništa. Izgleda da ga vjernici nisu voljeli. Nisu o njemu htjeli govoriti. Na sam spomen toga imena bi zašutjeli. Ili su ga voljeli? Zašto je to bila tabu tema njihovog razgovora? Možda se rješenje tajne nalazi u tom sanduku s knjigama? Otac Esteban ga nije htio nasilno otvarati. Ništa ne treba silom raditi, smatrao je. Otac Federico nije vodio dnevnik niti ljetopis. Bar u samostanskoj knjižnici nije ostao nikakav pismeni trag od oca Federica, niti o ocu Federicu. Ni od drugih svećenika s kojima se dopisivao otac Esteban o ocu Federicu nije ništa uspio saznati. Nije ni znao je li otac Federico još uvijek živ. Nitko mu nije mogao reći šta će raditi sa sandukom. Otac Esteban je samo znao da ga treba sačuvati. Sanduk nije bio težak. Otac Esteban nije ni u jednom trenutku požalio što je ponio sanduk sa sobom. Od malih nogu poštovao je knjige. Smatrao je svaku knjigu korisnom. Jer u svaku je knjigu uložen trud. I to mora biti vrijedno poštovanja samo po sebi. Svaki pisac je želio nešto saopćiti u najboljoj namjeri. Ako nekad bude pogrešno protumačen nije njegova krivica. Otac Esteban čitao je i svjetovne knjige. Kad je mogao do njih doći. A to nije bilo tako često. U ovom selu nije bilo ni knjižare ni knjižnice. Ako ne računamo samostansku knjižnicu u koju su pristup imali samo rijetki. Svi seljani koji su krenuli zajedno s ocem Estebanom bili su odmakli. Na poštovanog oca Estebana svi su bili zaboravili. Svatko je mislio na svoju glavu i na ono što su htjeli još spasiti. Sad su mogli žaliti za svim onim što je ostalo pod vodom. Možda su se nadali da će se i ova plima kao i sve normalne plime povući. Da će se ono što je sada potopljeno moći kasnije osušiti. Otac Esteban se uspeo do spilje. Tamo nije bilo nikoga. Zar se ostalima ova spilja učinila nesigurnom? Da je ponio sa sobom Bibliju (u jednom trenu otac Esteban je pomislio da je u sanduku samo jedna knjiga - Biblija, ali je brzo odbacio tu misao; tko bi još Bibliju zaključavao osim ako nije riječ o nekom zaista starom i rijetkom izdanju) sada bi čitao o Noinoj arki iz knjige Postanja. Sjetio se i Svetoga Antuna. - Buenas nochas - rekao je sam sebi prije no što je zaspao otac Esteban zamislivši da je zadnji Adam. * * * Probudilo ga je zeleno svjetlo. Pospani otac Esteban pomislio je da je u svojoj spavaćoj sobi. Dodirnuo je zid spilje na mjestu gdje se trebao nalaziti prekidač za svjetlo. Htio je ugasiti tu svjetlost. Onda se brzo sjetio gdje je. Protrljao je oči. Pred njim je stajao visoki vanzemaljac u zelenom. Nije držao u ruci nikakvu svjetiljku. U spilji se nije mogla vidjeti nikakva lampa, luster ili neki drugi izvor svjetlosti. Otac Eesteban se preksrtio i rekao, ne znajući je li svanulo: - Buenas dias. Pridošli ne reče ništa. I da je nešto rekao tko zna bi li ga otac Esteban razumio. Prišao je ocu Estebanu koji je molio Očenaš. Skrenuo je pogled prema sanduku. Podigao ga je kao da je od kartona i uz to prazan. Dodirnuo je zahrđali lokot i ovaj se otvorio. Otac Esteban zadrhta ne od straha već od radoznalosti. Mislio je kako za života neće vidjeti unutrašnjost ovog sanduka, a kamoli božjeg stvora s nekog drugog planeta. Zeleni je vadio jednu po jednu knjigu. Otac Esteban je čitao naglas naslove: - Prostirka za tjelesnu molitvu – kineske erotske priče, Markiz de Sad - 120 dana Sodome i Gomore, William Faulkner - Svetište... Pomislio je: "Svaka knjiga je korisna..."
|