Prethodni tekst Sadržaj Slijedeći tekst
Arthur C. Clarke
3001: Završna odiseja
(Izvori, Zagreb 1997.)

Žarko Milenić

U "Oproštajnoj riječi" na kraju ove knjige (izašle u ZF biblioteci koju uređuje naš poznati pisac znanstvene fantastike Damir Mikuličić) njezin autor Arthur C. Clarke nas vraća pola stoljeća unatrag, točnije u godinu 1948. kada je napisao novelu "Stražar". Novela će poslije poslužiti kao predložak za kultni znanstveno-fantastični film "2001: Odiseja u svemiru" Stanleyja Kubricka. Na osnovu svog scenarija Clarke je napisao svoj najpoznatiji u najuspješniji roman koga vjerojatno nijedan imalo ozbiljinji ljubitelj znanstvene fabtastike nije zaobišao. O suradnji s Kubrickom Clarke je napisao knjigu "Izgubljeni svjetovi 2001." Uslijedio je 1982. godine također uspješni nastavak "2010: Druga Odiseja" (film po ovom romanu je režirao Peter Hyams), a 1988. godine - "2061: Treća Odiseja". Tetralogiju zatvara "Završna Odiseja" objavljena na originalu prošle godine. Još u predgovoru "2061" Clarke je naglasio kako Druga Odiseja nije izravni nastavak Prve, niti Treća Druge. To isto, kako nas upozorava, važi i za ovu Četvrtu. One su "varijacije na istu temu".

Engleskog pisca, publicista i znanstvenika Arthura C. Clarkea (Minehead,1917.) skoro da je nepotrebno predstavljati. Diplomirao je fiziku i matematiku 1948. godine. Kao radarski časnik tri godine ranije objavio je teoriju o komunikacijskim satelitima koja je imala veliki utjecaj na svjetsku politiku. Da je svoju ideju patentirao Clarke se mogao davno obogatiti. Njegove tri TV serije prikazivale su se širom svijeta. Za svoj znanstveni i književni rad dobio je brojna priznanja. Spomenimo tri Huga i tri Nebule za znanstvenu fantastiku. Osobno mislim da je Clarke kao pisac najbolji u svojim novelama (posebice u onima iz zbirke "S druge strane neba"). Za njega se može reći ono što je Borges rekao za Kafku - romane nije trebao ni pisati jer je u novelama rekao ono što je mislio reći. Ipak ni jedan ni drugi ne bi danas bili smatrani klasicima da nisu napisali i svoje romane. Dakako, ne smatram da su Clarkeovi romani loši. Dapače, izvrsni su.

Frank Pool, dobro nam znani astronaut iz Prve Odiseje, ipak nije mrtav. Njegovo tisuću godina zamrznuto tijelo oživljeno je. On je probudio nadu budućim stanovnicima Zemlje u rješenje prastare zagonetke postojanja crnih monolita ključnih u razvoju ljudske rase. Clarke je davno napisao priču "Buđenje" čijeg glavnog junaka također ozivljavaju u dalekoj budućnosti, ali ne ljudi. Poola ipak oživljavaju ljudi, naši daleki potomci, naravno drugačiji nego što smo mi danas. Clarke parafrazira jednu rečenicu iz Starog Zavjeta, odnosno Petoknjižja. Mojsije je jednom bio stranac u stranoj zemlji (baš tako glasi naslov znanstveno-fantastičnog romana Roberta Heinleina), a Frank Pool kaže za sebe: "Stranac sam u stranom vremenu". Trebat će mu mnogo vremena da se privikne na doba za njega znatno drugačije od onog iz kojeg je potekao. Ali Clarke s pravom zaključuje da bi veći šok bio čovjeku s početka drugog tisućljeća naći se u trećem tisućljeću. U svom pogovoru Clarke navodi primjer kako znanost brže napreduje nego što to pisci znanstvene fantastike predviđaju. Ono što je Clarke smjestio u budućnost daleku tisuću godina vjerojatno će se ostvariti u narednih trideset. Tako i ova čudesa iz "Završne Odiseje". Ali tehnologija se ipak mijenja brže od ljudske svijesti. Za nekoliko stotina godina po Clarkeu ćemo konačno napustiti sustav tipkovnice QWERTY. A možda ni tada. Još prije pola stoljeća izumljen je daleko jednostavniji i lakši sustav čiji je izumitelj možda u pravu kad je tvrdio da je ovaj naš najgori mogući. Njegov pak nije našao širu primjenu. Jedna je muka naviknuti, a dvije odviknuti!

Clarkea s pravom nerviraju kritičari koji tvrde da su znanstvena fantastika i humor nespojivi. On je to ranije dokazao svojim "Pričama iz Bijelog Jelena". Doduše ne baš uspješno koliko Lem i Sheckley. Ali nema sumnje da Clarke ima više smisla za humor nego, primjerice, Robert Asprin. To je dokazao i ovim duhovito napisanim romanom. Spomenimo samo sjajnu epizodu o samozvanom proroku ili spominjanje obimne literaturte o bolestima računala!

Clarke ne zaboravlja ni na sam žanr u kojem je dao ogroman doprinos. Misli da ni za tisuću godina ljudi neće zaboraviti na "Zvjezdane staze". Na jednom mjestu Pool se sjeća starih SF časopisa - "nazivali su ih šund, a bili su tiskani na jeftinom papiru (...) Imali su predivne kričave korice". Clarkeova pak knjiga izgleda sasvim drugačije, ali i puno je skuplja pa prema tome teško dostrupna većini ljbitelja znanstvene fantastike.

I ovdje srećemo dvije znamenite Clarkeove opsesije. Prva je planet Jupiter. Sjetimo ga se iz Prve i Druge Odiseje. U drugoj je Jupiter eksplodirao i pretvorio se u drugo sunce našeg planetnog sustava - Lucifer. Znamenita je i Clarkeova novela o Jupiteru "Susret s meduzom". Ovdje Clarke dosta teksta posvećuje Jupiterovom mjesecu Europa u čijem oceanu se razvija život. Druga Clarkeova opsesija je religija, o čemu piše u više priča i u više romana. S te je strane posebno zanimljiv roman "Kraj djetinjstva" (prijevod je također objavljen kod istog izdavača). U Završnoj Odiseji Bog dobija konkretnije ime - Deus.

Po mnogima najveća tri pisca znanstvene fantastike su Lem, Asimov i Clarke. Asimov nije više među živima, Lem zadnjih nekoliko godina nije objavio novo SF djelo. Clarke je i dalje aktivan. Na Odiseju je stavio točku. Ne sumnjam da će još pisati. U idejama ne oskudijeva. Jednu njegovu ideju razradio je u roman jedan do sada nepoznati američki pisac. Ipak Clarkeovo ime je stavljeno prvo i znatno krupnijim slovima. Ime koje ne garantira samo kvalitetu već i dobru prodaju.