20th Century Fox, redatelj Jean-Pierre Jeunet

Iako moram priznati da u tome tzv. surround zvukovni učinci imaju velikog udjela, ono na što sam zaboravio, a radi čega sam jedva živ izašao iz kina nakon ovoga filma, zalijepilo mi se za misli kao monstruozna repata “ruka” koja iskoči iz alien-jajeta i zgrabi vas za lice: “Alien: Resurrection” je punokrvno, dosljedno, prvenstveno i iznad svega žanrovski određen filmski uradak - to je horror-film. SF-horrorčina, malo preciznije, s debelim naglaskom na grozi. Dakle, ako ga niste gledali, a namjeravate, imajte to na umu. Pogotovo u kinu koje ima stereo-surround-štotijaznam fancy zvukovne štosove. Jer kad vam koji alienčić astmatično zahriplje neposredno kraj uha, tako da imate osjećaj da vam potoci ljigave sline kaplju direktno na rame, sjetiti ćete se toga htjeli vi ili ne.

Neke od slijedećih mojih impresija, koje vidite da najavljuje ovakav početak, komotno možete uzeti s bucmastom rezervom ako se niste, hmm, dovoljno “uživjeli” u evo već dvadesetogodišnju golgotu poručnice Ellen Ripley. Kao ja.

Pojam traume iz djetinjstva dobiva posve jasno značenje ako se uzme u obzir da me gledati “Aliena” (prvi dio) odvela mama na moru, u prekrasnoj Crikvenici, mislim negdje na ljeto 1979. ili 1980. Nikad joj to nisam oprostio :-)

“Aliens”, drugi dio, pojavio se sedam godina poslije na piratskoj video-kopiji, u ono vrijeme posve legalna stvar. I gle slučajnosti… u naše je živote ušla bosa 187 centimetara visoka koščata Sigourney Rambolina, skupa s nevjerojatnim nastavkom prepunim akcije, efekata i nominacija za Oskare. “Jaja… da. Ali, što nese ta jaja?” bila je rečenica koja je uzrokovala da se nas nekoliko bukvalno još godinama međusobno zovemo nadimkom “Mama”, kao jednostavan hommage alienskoj kraljici-nesilici, koju naša božica onako pedagoški odlučno ispljuska svojim egzokosturom-utovarivačem: “Get away from her, you bitch!” I stvari bjehu onakvima kakvima trebahu biti, amen.

Treći je dio došao 1992. kao šaka u nos, ispravak, kao čizma u čelo bitku, rugalica ustrojstvu svekolikog kontinuuma. Nije uopće pomoglo što su se neki neznalice, slijepci, diletanti i heretici drznuli oglasiti film lošijim od prethodnika. Niti slučajno. Stvarni je problem bio bešćutno sadističko iživljavanje nad kozmičkim poretkom stvari od strane scenarista-bezbožnika, vječno gorio u paklu, koji ni-krivu-ni-dužnu preko stotinu godina stvarnog vremena staru apoteozu arhetipa Žene, bez obitelji i prijatelja, provučenu kroz jedva zamislive užase u prethodna dva filma, dovedenu u situaciju da se za goli život bori bez ikakvog oružja, na kažnjeničkom planetu bogu za leđima, okružena najgorim izrodima ljudske vrste, na kraju istog filma još natjera da se… ubije.

I tu je konac, iako sam nekidan dvaput pogledao četvorku. Kraj, jer ovo dalje nije ona Ripley. Prava Ripley je mrtva, a serijal je svršio s njezinim životom na Fiorini “Furyju” 161.

Na sreću, osmim pokušajem klonirano stvorenje iz četvorke najmanje je krivo za ovakvo stanje stvari.

Prvi film predstavlja temelj modernog SF-horora (a možda i šire), prvo celuloidno opredmećenje Necronom-motiva duševno vjerojatno pomalo dubioznog austrijskog likovnog umjetnika H.R. Gigera, u kasnijim godinama dozlaboga kopirano i manje više-otvoreno potkradano. Dvojka je inteligentan hollywoodski (iako se skupna uporaba ove dvije riječi čini kao unutarnja kontradikcija) spektakl, konzistentan i dan-danas lijep za oči (zamazane krvlju i acidnim izlučevinama). Nasuprot tome, trojka je zavijajući klaustrofobični ponor, nevjerojatno nepravedna, nepoštena i zla crna jama čiste beznadežne mučnine. Zbogom, Ripley, nikad te neću zaboraviti.

I dobro jutro - evo nas u “Uskrsnuću”, nomen est omen, novi početak u (naoko) staroj koži.

“Resurrection” mrtav-hladan podnosi i izdržava teret dostignutog u prethodnim filmovima. Bira, reže, cijedi i mutira najgroznije i najmračnije dijelove dvojke i trojke. Ne daje predaha; ne dozvoljava kompromisa. Sirotom stvorenju koje je nekad bilo Ellen Ripley čak otima i dio ljudskosti, nadomješćujući ga kiselinskom krvlju i mentalnom rezonancijom s Gigerovim noćnim morama. Ostali su likovi standardna zibrka svemirskog šljama i topovskog mesa da bi alieni imali što žvakati do kraja, a najčovječnija i najnormalnija stvar u filmu, slično kao u “Blade Runneru”, ženski je android dječačkog lica.

Jedan jedini relativno utemeljni kritički argument protu ovoga (novog prvog) dijela kojeg sam pročitao u zadnje vrijeme, zamjera “Resurrectionu” nemaštovitu i preobičnu kostimografiju za toliko vremensko razdoblje između događanja u prethodnom i ovom filmu. Ha, kažem ja, malo prevelik vremenski period - stoji, ali zar su ih trebali obući u Flash Gordon tajice? :-)

Drugi se dotiče navodne neupotrijebljenosti novih alienskih osobina Ripley, koja da nasuprot njima većinu filma izigrava mrtvo puhalo i ništa ne radi da ih iskoristi. O, bože. Iskoristi za što? Za koga? Što su joj ljudi sve učinili, dobro da ne pomaže alienima de se razmnože Zemljom…

Ono što mene smeta, a ne odnosi se na pomalo slabašan kraj, jest određena nategnutost objašnjenja postupka kloniranja Ripley, koji nas pokušava uvjeriti da se implantacija alienskog embrija u organizam domaćina ne odvija samo na fizičkoj, somatskoj, već i na genetičkoj razini. Ehm. Uhm.

Ovo sve drugo skupa je čisti minus pet, ako ste fan. Minus, jer se već pribojavam “Alien 5: Ripley protiv Batmana Forever” (vidi alienske osobine gore)… a ako niste fan, pa kog’ vraga idete ovakve grozote gledati u kino?

Kruno.