Prethodni tekst Sadržaj Slijedeći tekst
Neprijateljski rudnik*: o miševima i prijevodima

Jeste li zadovoljni kvalitetom prijevoda objavljenih SF djela u Hrvatskoj?

Došlo mi tako neki dan, nakon kontakta s jednim od naših SF-profesionalaca, da se upitam: ma koga vraga ja to radim? S koji se pravom ja, SF-fan ne-profić, obični konzument, potrošač, hobist, igram “zle šumske vukodlačine”, književnog kritičara-zanovijetala? Je li baš pošteno samo se tako zavaliti u sjedalicu sa zalihom čipsa i soka, i onda, nakon par sati čitanja, pljuckati, isprika, prikazivati nečiju ozbiljnu muku i trud, nečije nastojanje da se kako-tako zasluži kruh i krigla pive? Ma čega sam se ja to primio, pomislih. A da malo začepim, ha?

Pa sam te svoje sumnje, sličnim riječima, izravno izrazio jednome drugom našem SF-profesionalcu. Taj me samo ispod uha poslušao, iskosa pogledao, i odvratio: “Ne lupetaj.” I nastavio, da imam sva prava pisati o onome što mislim da je dobro, a isto tako i o onome što nije. “Profesionalci i postoje zbog fanova-potrošača, kupaca, u krajnjem slučaju”, rekao je, “profići od njih i žive. Nisu bogomdani, da im se ništa ne smije prigovoriti. Posao im je da budu što kvalitetniji.”

Pa sam shvatio. Kao što i u mojem poslu greške nisu dopuštene, a eventualne me skupo koštaju, tako niti SF-profesionalac nema pravo biti loš - inače će umrijeti od gladi. Ja imam konstantnu profesionalnu kontrolu rada i odluka, a SF-profesionalci imaju svoju publiku, čitatelje, gledatelje, fanove-kupce, a u oba slučaja kakvosnost je imperativ koji odvaja učinak od lijenosti, umijeće od škarta. Naravno, prigovorite mi kako je umjetnost neizmjeriva “običnim” mjerilima i kako se ne može “samo tako” cijeniti, bla-bla, pa ću vam odgovoriti da su i Leonardo, Shakespeare, Tolkien i Zelazny bili primorani s vremena na vrijeme nešto pojesti. I ovako se golema količina in trutova šlepa mirnim umjetničkim vodama, skuplja bogate otpatke tuđe inercije ideja i tavori na šupljim lovorikama - što bi bilo tek da kritike (bila ona kakva bila) nema?

Ovaj je tekst isprva bio zamišljen kao usporedni prikaz nekih zbirki pripovjedaka koje se u posljednje vrijeme tiskaju u nas, kao neka vrst hommagea ramišljanjima pokojnog Terryja Carra o njihovoj navodnoj komercijalnoj neisplativosti radi veće zahtjevnosti od romana. Ali sam od toga, čitajući zadnjih desetak domaćih izdanja, novela i zbirki, definitivno odustao. Zašto? Pa zbog njihovog, bože mi ‘prosti, prijevoda. Sad dobro pogledajte naslov. Da, nažalost, neprijateljsko rudarenje se prilično razvilo u posljednje vrijeme…

Prema pozitivnoj hrvatskoj legislaturi o autorskim pravima, prijevod sa stranog jezika ima status autorskog djela, što ugrubo znači da je prevoditeljev rad istovjetno zaštićen i u stanovitoj mjeri izjednačen sa pravnim značajkama originalne kreacije, dakle, sa samim stvaralaštvom. Idealni prevoditelj, notorna je činjenica, trebao bi i sam biti literat, književnik, pisac, a ako već nije (kažem ja), morao bi se prema prijevodu kojeg se primio ponašati kao prema svome autohtonom ostvarenju - kao prema priči koju je sam napisao. Kad bi naši “prevoditelji” barem djelić toga imali na umu!

Nažalost i nasuprot, moram reći kako sam stekao dojam, gledajući unatrag godinu-dvije, da su hrvatska SF-ostvarenja na tome planu, uz rijetke časne iznimke, uglavnom nekontrolirana nabacivanja tzv. “novohrvatskim”, i to u komičnoj i otužnoj kombinaciji s reliquiae reliquiarum toksične mutacije koju su neki nekad nazivali jugoslavenskim jezikom. Jest, jest, dobro ste pročitali, a vjerojatno i primijetili: u svezi glede čimbenika, nagurani rame uz rame s talasima, kandžama, mašinama, grudvama, tečnosti… nevjerojatno ali istinito, nekakav miš-maš naslijeđa i onoga što “prevoditelji” valjda čuju u izvješću iz Sabora poslije Dnevnika, pa misle da se time kupuje ulaznica za poznavanje hrvaštine i licenca za rudarenje. Očito, suprotnost vremena kad je nakladništvo bilo isključivo stvar velikih državnih institucija u kojima su prevoditelji barem bili stručno profesionalno kvalificirani, vraća nam se situacijom posve nekontroliranog privatnog poduzetništva gdje se toga posla primaju bjelodano potpuni diletanti, a onda se svi skupa čude slaboj prodaji i potcjenjivanju žanra. Što je tome uzrok? Tjera li ih netko da tako prevode? Kakva im se to Poeovska klatna njišu nad glavama? Gdje su im profesionalni lektori, korektori, redaktori? Gdje im je pamet? Kao da je hrvatski književni jezik stvar pogodnog povijesnog trenutka, trenda ili nečije direktive, kao da se nikako nije moguće već jednom riješiti komparacija, ravnomjerne zastupljenosti i još 1918. godine nakalemljene degenerirane pupkovine omotane oko ustrašenih vratova. Ma ne bojte se, gospodo, vampir je nedavno definitivno proboden glogovinom, glava mu odsječena, a pepeo rasut na sve četiri strane. Niti Bram Stoker ga više ne bi oživio.

Moram još nešto izravno ustvrditi. Ta naša sirota i već poodavno nasmrt izraubana hrvatska jezična medalja po meni ima dvije strane: na prvoj su tzv. “novohrvatski” (koji zapravo ne postoji - sve su te “nove” riječi poodavno ovdje i samo su u nekom prijeratnom povijesnom trenutku bile označene nepodobnim - pogledajte starije knjige, čak i ne tako davna izdanja) i razni neologizmi (posve normalna i u svim jezicima uobičajena stvar, naravno, ako dolaze od pisaca, književnika, jezičara, a ne s političkih tribina), a na drugoj često napadano tzv. “jezično čistunstvo” i njegov antonim, negdašnje bratsko mazanje očiju, bogatstvo jezika. Obje ujedinjuje i razjašnjava posve jednostavna istina da nitko u svakodnevici ne govori književnim jezikom, ali ovdje se dvostruko debelo potcrtano radi o pisanoj riječi - a pišu kako govore (što otprilike znači: kako im padne na pamet) samo na bliskom istoku, pa ih ceo svet razume. Žalim, ali jednom zauvijek: ne, hvala.

Dakle, gospodo rudari, vidite što se sve događa kad me tjerate da čitam kako prevodite the way of all flesh kao kud sve meso ide ili hired guns kao unajmljeni topovi, a sve to glede talasa? Ali ajme, čak bih i to možda probavio (nek’ vas voda nosi), da nije bilo goleme količine apsolutno frustrirajućih situacija u kojima pročitam odlomak, potresem glavom od nerazumijevanja, a zatim krenem zamišljati očito bukvalno prevedene rečenice i u njima tražiti smisao otisnutog. Ljudi moji, ja sam samo prosječan školski poznavatelj engleskog jezika, a doveden sam u situaciju da mi bude zlo čitati odličnu pripovjetku/roman koje kao da je preveo mali Ivica iz trećeg srednje. U tom se poslu ne može i ne smije nagađati - ili se potrudite i znajte što radite, ili idite pa krampajte po nečijim pločnicima, a ne po mojem čitateljskom uživanju.

A zašto u ovome tekstu nema imena, naziva? Jednostavno, zato što sam sretan da se unatoč svim nevoljama i PDV-u na knjige, po mojoj skromnoj ocjeni, stvari ipak kreću uzlaznom crtom. Objavljenih djela je sve više, a neka izdanja i projekti koji su me na ovo izravno potakli (kapi preko ruba već pune čaše) zaslužili bi nepodijeljene javne pohvale i potporu… da su barem korektno prevedeni. Stoga, gospodo rudari, shvatite ovo kao čisto potrošačko, konzumentsko, hobističko upozorenje. Ali samo zasad, jer nastavite li tako, pomrijet ćete od gladi.

Kruno


*) Tako je naziv SF-filma "Enemy Mine", inače načinjenog po romanu Barryja Longyerara, svojedobno preveden na HRT-u.