PlaySF

(Specijalni broj priređen za SFeraKON '96.)

 

<- Stari brojevi->

Robert Harris: DOMOVINA

"Travanj 1964. Goli leš starca pluta jezerom u predgrađu Berlina. Za tjedan dana je 75. rođendan Adolfa Hiltera. Počinje se razmrsivati strahovita zavjera.. Tako počinje jedan od najnapetijih i najoriginalnijih kriminalističkih romana ikada napisanih."

Zvuči li obećavajuće? Stoji na poleđini korica Domovine, odmah ponad reklame za videokasetu istoimenog filma, u nas u izdanju Jadran-filma. Glume neka Miranda Richardson (pojma nemam) i notorni bladerunnerovac Rutger Hauer. Jeste li ga gledali? Ja nisam, ali čim završim tipkati ovo, trčim u videoteku.

Ako naletite na knjigu, ne obazirite se na "krimić" opisni

Brod, Vlatko Kiefer

pridjev iz reklame sadržaja ili na to što je vjerojatno nećete naći na polici-rezervatu za znanstvenofantastičnu književnost. Radi se, naravno, o krasno napisanom i dokumentiranom fragmentu paralelne povijesti, a iako je ideja o što-bi-bilo-da-je-bilo pobjedi nacističke Njemačke u Drugom svjetskom ratu žvakana i prežavakana mnogo puta, ovo joj djelo dodaje opor socrealistički okus i miris toliko ozbiljan i stvaran da se ni pogovaratelj Z. Majdak nije usudio eksplicite napisati da se radi o znanstvenoj fantastici. Pa zeef je hrpa neozbiljnih bedarija za neodraslu dječicu, zar ne?

A "nedruštveni" (čitaj: politički malo sumnjivi") Sturmbahnnfuhrer March (plavokosi Hauer s naočalama je rođen za taj lik) kroz pompu i tulum pripreme za Hitlerov 75. rođendan polako otkriva da netko redom smiče ostarjele umirovljene prvoborce Partije. Istovremeno saznajemo da se golemi Reich, iako drži za vrat cijelu Europu i prostire se do Urala, koprca u pokušaju suočavanja s dvadesetogodišnjim gerilskim ratom, vlakovima punim mrtvih ubermenscha što se, obavezno noću, vraćaju s istočnog bojišta i "prizemnim" faktom da se naciparole ne mogu jesti neograničeno dugo. Stoga se, u duhu one"mir-mir-nitko-nije-kriv" organizira detant-susret Fuhrera s američkim predsjednikom, antisemitom Josephom Kennedyjem (ha-ha), kako bi svijet uveli u eru mira, blagostanja i napretka. Krasno orwellovsko ozračje krivi jedino nesretni March, koji polako otkriva da su poubijani stari partijski drugovi čvrsto povezani najstrože čuvanom državnom tajnom, a koja objašnjava što se, zapravo, dogodilo s netragom nestalih jedanaest milijuna europskih Židova. I sve to uz namjerno ometene zvuke engleskih radio-postaja kojima "crnački degenerirano zavija" nekakav mladi liverpoolski bend:"I wanna hold ypur hand.."

Hoće li March uspjeti objaviti tajnu, umaći gestapovskim krvolocima, zadobiti curu (naravno, ima i cura) i promijeniti svijet? Tko pogodi, dobije bombon.

Istina, negdje pri završetku uhvatio sam se da želim kakav dobar, gnjecavi sapunski kraj sa zalaskom sunca i poljupcem, onako, za bolji san i veseliji dan, ali ništa od toga nećete naći ovdje. Šmrc.

Kruno


Predrag Raos: MAYERLING

 

Što od znanstveno-fantastičnog djela tražite? Par sati veselo i zabavno utrošenog vremena, eventualno s "onim nečim" što će vas jednom natjerati da knjigu uzmete ponovno, ili tri tone teške, mainstreamovske proze, od koje ćete se baciti u žalobnu, ciničnu potragu za izgubljenim vremenom s blagim osjećajem otuđeosti i mučnine?

Ha-ha. Dođe mi da ne kažem niti riječi o sadržaju ove knjige i pustim vas da se kobeljate čitajući, možda odustajući na pola, odbijajući se od gustih, tvrdih riječi i rečenica kao jadna loptica od stijenki flipera na kojem je netko, vjerojatno istovremeno odustajući od igre, bijesno nažvrljao "U KVARU". Bar se meni tako dogodilo. Ali, ne vjerujte žvrljotini. Ne prokljinjite prijatelja koji vam je, davno pročitavši "Thulu", rekao da taj Raos piše pravi, tvrdi zeef. Ne odustajte niti nakon pet poglavlja, jer kraj nije daleko, a onda krenite ponovno - tako se s ovom knjigom mora.

Ma kvragu, no - ne mora. Jednostavno je bacite, promrmljajte "egzistencijalističko sranje" i prihvatite se svog dragog Rona L. Hubbarda. Zašto bi vas zanimalo nekakvo davežno filozofsko razmatranje kako bi mogli izgledati um i pogled na svijet osobe stvorene genetskom manipulacijom čiji je IQ 40000 (nije greška - četrdeset tisuća), kad u knjizi nema niti jedne jedine dobre laserske pucnjave, niti poštenog čudovišta?

Pada mi, evo, na pamet nekakvo mogućstvo kombiniranja dvoga spomenutog. Kako bi izgledao takav siroti bastard? Uozbiljeno preispitivanje samospoznaje i ontologije između poglavlja ispunjenih seksom, nasiljem i jurnjavom među zvijezdama? (Zvuči k’o bog!) Ili se radi o contradictio in adjecto, stvarima koje se isključuju? Nikad ne reci nikad, ali bit će ovo drugo - i ponoć i podne imaju svoju publiku, trba samo odabrati stranu. Možda čak i podjednako vrijede, upoređene s crnim, blještećim ništavilom otkrovenja. A ona biblijska "blago niščima duhom, njihovo je kraljevstvo nebesko" apsolutno je istina. Što sam ovime htio reći? Pročitajte "Mayerling", pa ćete vidjeti.

Nažalost, osim ako ne funkcionira kao komercijalna laž, sterilna Žiljakova ilustracija pristaje ovoj knjizi kao kravi sedlo.

Kruno


VOZI DESNOM STRANOM

 

Pravilo desne ruke! Jadna budala koja ga je smislila pojma nije imala što pušta u svijet!

Da ga ulovim, ubio bih ga, makar morao prekinuti užurbano pakiranje svoje kuće prije bijega u najdublju zabit što ju mogu naći.

Časna riječ.

Kao i svakog Konzervativistu na kojeg naiđem... od one energetske vrste. Enviromentaliste takođe i kućanice s prevoše slobodnog vremena koje uvijek brinutuđu brigu i pronalaze probleme tamo gdje ih nije bilo prije pa su one počele prtljati, kao i one koje sve znaju najbolje i u sve se najbolje razumiju, uključujući pronalaženje rješenja za nekulturne vozače.

Pokušao sam im objasniti, Bog mi je svjedok da sam pokušao. Iz "zahvalnosti" sam umalo završio u zatvoru za anarhiste kao divljak i prekršitelj prometnih propisa. Nisu htjeli slušati, kao ni ranije kada su tek predložili zakon pravila desne ruke... Znate ono, "palac za os, prsti u smijeru gibanja". U početku su izgledali kao da shvaćaju. Sada znam da su samo uljudno klimali glavama. Da. Čuli su oni već za prijenos momenta. Pa standardni osnovnoškolski zadatak o atmosferskom kočenju poziva se na međudjelovanje svih tijela. Dolazeći svemirski brod koji koči u atmoferi predaje svoj kinetički moment u vidu topline planetnoj atmosferi. Ali i kometiranjem oko bezatmosferskog tijela dolazi do predaje momenta! Tu su činjenicu koristili još znanstvenici koji su lansirali prve, spore svemirske sonde. Sonda vrlo male mase nastavila bi put puno brže dok bi se kometirana planeta vrlo velike mase nastavila okretati mrvicu sporije.

Pa što? Čovječanstvo to radi već milenijima. I još nijedna planeta zbog toga nije zastala ili ispala iz orbite, kažu oni.

Ali planeta u svemiru ima puno i promjene su infinitezimalne, zahvaljujući istom omjeru masa koji omogućuju veliko ubrzanje sondi. Osim toga, sondi je bilo malo i "ispucavane" su nasumice, zanemarivim brzinama prema zvezdanim normama I još kuda koja, kojim god smjerom i pravcem želiš. I, zadnje ali najvažnije, bilo je to prije prije zadnjeg prometnog zakona.

Uz pojavu novih, "komercijalnih" obiteljskih skok-brodova, promet će u slijedećih deset godina drastično porasti... a zakon ih tjera da svi voze istom putanjom, u istom smjeru! Istim prometnim koridorima s jednakim brzinskim gradijentima... Oko istih zvijezda. Po svima razumljivom i jednostavnom pravilu desne ruke.

Budale jedne! Zar ne vidite što s time radite?!

Sa tisućama, milijunima brodova koji dolaze subsvjetlosnim brzinama oko istog pola, te odlaze sa istima, ali oko druge polutke zvijezde na kojoj je pravilo okrenuto obratno, uopće nije bitno na koju stranu se zvijezda okreće. Ili ćemo joj ubiti spin stalnim oduzimanjem okretnog momenta ili ga podići do neizdrživog nivoa, a u oba slučaja efekt je isti! Ubit ćemo vlastiti Sunce! A u supernovi ili rasplinjavanju, doista ne čini razliku.

Netko će reći "pa što?" jedno sunce više ili manje... pa ima ih toliko. Nazvati će me paničarom poput komisije i ismijati. Ali će pri tome zaboravljati da je svemir milijardama godina stvarao zvijezde koje su iznjedrile planete pogodne za život i to svega par stotina po jednoj galaksiji. Poštuje li se taj zakon u čitavom svemiru će početi voziti po pravilu desne ruke. Sva će sunca pobiti prije ili kasnije, zbog nekog birokratskog idiota koji se boji statističke vjerovatnoće sudara i brige za proklete prometne prekršaje.

 

Zoran Vlahović

Zagreb, veljača 1995.


SVAĐA UZ AUTO-PUT

 

Dva mala zelena Marsovca hodaju uz auto-put. Svuda naokolo prostire se pustinja, sve treperi od vrućine. Poneki usamljeni vozač projuri ni ne pogledavši ih. Jedan od Marsovaca zbunjeno šuti, a drugi uzrujano šutira limenke i kamenčiće, mijenjajući pri tome boju svoje ljuskaste kože kao kameleon.

"Ti i tvoje ideje! Uh!"

Prvi i dalje ni glasa. Samo povremeno nemoćno zakoluta sa svih šest pari velikih saćastih očiju.

"Koji me vrag uopće tjerao poći?!" , i dalje se živcirao drugi. Zatim prijekorno okrene glavu prema prvom. "Genij želi doktorirati za Institut Za Psihologiju Razumnih Vrsta! A za doktorat izabrao baš Opću kleptomaniju!"

"To mi je išlo", pokuša se braniti prvi. "A prema podacima, upravo ovdje, na Zemlji, ima najviše oboljelih."

"I čim si pronašao jednog, odmah si s njim na brod i pravo ovamo, u takozvanu Dolinu Smrti..."

"Računao sam da nas ovdje nitko neće smetati u proučavanju!"

"I previše si dobro izračunao! U krasnoj smo kaši. Sami, nasred pustinje, na stranom planetu, bez ikakva sredstva da se vratimo kući! Divota!" Nastavi šutirati limenku, otrovno gledajući prvog.

"Ne gledaj me tako!" , poskoči prvi. "Kako sam mogao pretpostaviti da će nam taj prokletnik ukrasti svemirski brod?!"

 

Krunoslav Gernhard (Vjesnikov "RS-Magazin", Zima 1983.)

 

<- Stari brojevi->