UVODNIK
Nešto se konačno pokrenulo, planina je
zadrhtala. Ovo što trenutno čitate je drugi
broj hrvatskog fanzina u pripremi osječkog
kluba. Nemojte se dati zbuniti različitim imenom
jer ova tvorevina još nije zvanično krštena.
Nadam se da će ovaj fanzin prijeći u
svojevrsnu tradiciju, pa bi slijedeće godine
hrvatski fanzin uređivala Kutina, a poslije
Varaždin, pa Rijeka itd. Jest da sve to zvuči
malo previše entuzijastički, ali čemu se
predati toku rijeke, potrebno je isplivati,
sagledati stvari I riješiti nesuglasice.
Ugodno čitanje.
Urednik.
DRUGI
SVIJET
Pošto je već često bilo pisano o kutinskom
klubu, evo da napišemo nešto i o kutinskom
fanzinu "Another World". Normalno,
ideja o fanzinu je rođena sa samim začetkom
kluba i to negdje u jesen 1993. Veliki utjecaj
pri stvaranju fanzina imao je i Krsto sa pokretom
"Bog daj veći kup".
Tako je počeo i klub, a svi su držali da će
pravi početak kluba proslaviti I fanzin. Svi su
imali volje, ali fanzin, ništa nenormalno,
nikako da krene. Određen je bio i urednik:
Robert Šeić koji je to i ostao i do dan danas i
kojemu se mora priznati da se trudi na tom
mjestu. Prvi broj fanzina radio se svakako: svi
su nešto napisali, ali nikako da se taj
materijal obradi. U te dane na sastancima SFinge
dolazilo 10 - 15 fanova. Jedan dan sam, kao
prenosilac materijala između urednika i
tehničkog urednika koji nikako da primi
materijale, odradio taj fanzin na čisti
tradicionalni način s priručnim materijalom
kojeg sam u tom trenu imao. Fontovi su bili
loši, ilustracijejoš gore, puno tipfelera,
itd.; uglavnom kako sam i očekivao. Ali bio je
to FANZIN. Taj petak pojavio sam se s fanzinom,
prvim prvcijatim fanzinom. Kada su ga vidjeli,
reagirali su čak i lošije nego sam očekivao,
ali tamo je došlo i obećanje da će se novi
prvi broj pojaviti za tjedan dana. Mislim da se
točnog tjedna, a kamoli datuma, više nitko ne
sjeća, ali bilo je to u proljeće 1994. I tada
je konačno izašao prvi broj fanzina
"Another World".
Za očekivati je bilo da će drugi broj izaći
lakše, ali nije bilo tako. Ponovile su se iste
boljke kao i kod stvaranje prvog broja. Tehnička
obrada i ilustracije su nam, po mom mišljenju,
ostala boljka do današnjih dana. Drugi broj je
izdan za otprilike 5 mjeseci, ali mora se
priznati da je bio puno bolji od prvog i po
tehničkoj obradi i po ilustracijama. U drugom
broju ilustracijama je sudjelovao Ante Boras
kojega ćete, nadam se, vidjet i na SFeraKonskoj
izložbi. Nakon drugog broja i apela da nam
radove šalju iz cijele Hrvatske, u dvobroju 4/5
su objavljeni i radovi autora koji nisu iz
Kutine. Prvo je bila pjesma Marine Jandrejčić.
Onda priča gošće KutiKona Jasmine Blažić, a
bit će i u 7. broju, bar koliko ja znam. Od
rubrika koje su se već ustalile tu je "Big
Black Wall", crni pogled na svijet;
SF-action, izvještaj o hrvatskom fandomu;
manje-više redovna rubrika o stripu; priča koja
je nekad bila i loša, ali pokazuju poboljšanjem
i nominacijom za SFeru.
Za budućnost mogu najaviti da će kutinski
fanzin izlaziti u još puno brojeva I da će se
dati nabaviti za male novce, a ovim putem da se
obratite ili na moju adresu ili na urednikovu
svojim materijalima, pismima potpore, narudžama
i ostalim:
Krešimir Lenić, Robert Špeić - I. G.
Kovačić, Kutina
FANZIN,
ŠTO JE TO?
Te jeseni 1994. konačno sam uspio sastaviti
pravu SF priču, i to ne jednu nego tri. Odlučio
sam ih naravno i objaviti, ali gdje? Budući da
sam do tada bio pročitao samo prvi broj FUTURE u
kojem je Vlatko Jurić-Kokić kategorički
izjavio da njegov časopis neće objavljivati
domaše literarne pokušaje, počela mi se u
glavi motati zamisao o tome da pokrenem svoj
list(!) koji će ispraviti tu nepravdu. Vjerujte,
tada još nisam imao pojma što je to fanzin.
Počeo sam pokazivati priče prijateljima.
Tako sam ih pokazao i Zoranu Staniću. On mi je
rekao kako jedan njegov 'lega također piše SF
pripovijetke i kako bi bilo dobro da se nas
dvojica upoznamo. Kakvo je to upoznavanje bilo!
Aleksandar Kristek imao je ideja koje su bile
bliske mojima, a ljudi koji imaju slične ideje,
preskaču po nekoliko stepenica u upoznavanju.
Ona moja ideja o listu bila je realizirana kroz
nekoliko slijedećih tjedana. Prvi broj VIA
GALACTICA-e, doduše bez priče, bio je gotov.
Bio je to prvi fanzin kojeg sam u životu vidio.
Kristekova ideja bila je da, kad beć imamo
fanzin, osnujemo i fan club. On se dopisivao s
Krstom pa mu je to jednom prilikom spomenuo, a
Krsto ga shvatio ozbiljno pa došao u Osijek. Na
njegovom šokantnom predavanju pojavilo se
nevjerojatnih pedesetak ljudi, a mi smo imali
samo trideset primjeraka fanzina..
Isto to veče u Magisu udareni su temelji
osječkog SF fan-cluba (tada sam prvi put čuo da
je u Osijeku već postojao sličan klub, a zvao
se GEA!).
Počeli smo se sastajati četvrtkom. Bilo nas
je desetak, a stalno su pristizali novi. U hipu
je nastao i drugi broj fanzina koji je u
grafičkoj obradi Vlatka Kiefera izgledao ludo
dobro, a mene je morilo pitanje - fanzin, što je
to? Iza nas su bila već dva broja, a ja još
nisam znao točan odgovor na to pitanje. Naravno,
znao sam da je FANZIN magaZIN kojeg uređuju
FANovi, ali kako bi isti trebao izgledati? To
ovisi o nekakvim fanovima, a fan - to sam ja,
dakle pitanje nema smisla. Tada sam shvatio da ne
znam što želim. U prvom broju VIA GALACTICA-e
objavili smo nekoliko više ili manje prepisanih
članaka, u drugom smo već imali interview i
više autorskih tekstova. Stvar je dakle bila u
tekstovima koji bi trebali biti naši, a
istovremeno bi trebali biti vezani i uz SF.
Ova dva uvjeta bilo je dosta teško ispuniti.
Trebalo je čitati knjige (i to između redova),
posjećivati konvencije (i organizirati ih),
interviuirati ljude koje je teško naći...
Većinu toga sam radio i kao običan fan, ali
postao sam angažirani fan. Trebalo je o svemu
tome pisati. Poslije svakog broja fanzina hvatala
me je panika da nikada nećemo uspjeti skupiti
dovoljno tekstova za slijedeći broj. A ipak,
svaki je slijedeći broj bio u prosjeku za dvije
stranice deblji, recenzije sve kvalitetnije,
izvještaji sve brojniji, tu su i domaće priče,
a prepisivanja je sve manje...
Čini se da nekim stvarima treba vremena da
sazriju. Tako je i s fanzinima i njihovim
urednicima. I da znate, otkrio sam što je to
fanzin. Fanzin, to je hvalevrijedna tiskovina
koju držite u ruci.
Davor Banović
WORLDCON
u HRVATSKOJ
ili: TKO BI SE J...., A
DA MU NE UĐE
Odmah na početku, evo nagradnog pitanja:
"Želite li WORLDCON u Hrvatskoj, ili
ne?"
Dopisnice s točnim odgovorima šaljite na
adresu uredništva ovoga fanzina do 01. siječnja
1997, tijekom koje će se godine obaviti javno
izvlačenje. Sretni dobitnici koji na pitanje
odgovore ispravno, možda budu nagrađeni
jedinstvenim događajem - svjetskom konvencijom
zeefa usred Kroacije. Netočne odgovore, naravno,
nećemo uzimati u obzir, a njihovim
pošiljateljima javit ćemo se poštom, s
crknutim miševima u paketu s posvetom.
Tko je čitao zadnji SFerim Parsek
pretpostavit će o čemu ja to ovdje blebećem.
Tko nije, evo mu: stanovita gospođica Maja
Cetineo postala je na usenetu tekstić u kojem
izjavljuje da je spremna, voljna i sposobna kao
leader ekipe ljudi ozbiljno se prihvatiti
organizacije i pripreme hrvatske kandidature za
WORLDCON 1999. i zatražila pomoć. Uslijedile su
brojne interesantne reakcije, većinom gospode
SFeraša, a sve je to za Parsek pripremio znani
g. Macan, koji je u rečenoj raspri i sudjelovao.
Bilo je tu svačega: od otvorenog
hrač-pljuckanja dotične Maje zbogporadi
gramatike (moram reći opravdanog - negacija se
ne piše nepiše), neviđene drskosti (što se
usudila izjaviti tako nešto), stila (jer cura
jako voli prvo lice jednine), do opravdavanja
balkanische mentaliteta spomenutih reakcija (kao,
Hrvati Balkančine ne podnose tolike doze
samouvjerenosti). Bilo je tu i nekakvih, valjda,
komentara osobne nesposobnosti i aljkavosti
(otprilike: "joj kak' smo zasrali zadnji
SFeracon, pa što ako nam se to opet dogodi, a to
vidi cijeli svijet, mama, u koju ćemo se mišju
rupu skriti"). Od svega je meni
najzanimljivija bila jedna od izjava jednog od
članova prvog, najpoznatijeg, najutjecajnijeg i
najstarijeg Balkanische zeef kluba, znate o kojem
govorim, o općem stavu SFere spram cijele te
frke, parafraziram: ako stvar bude hodala, SFera
će se uključiti, a ako ne, ne žele imati s tim
bilo kakve veze.
Sad vam je jasno porijeklo naslova ovog
teksta, ne?
Da vam budem pošten, reći ću da neka
količina tog balkaniše crvića spava i između
mojih ušiju - ni ja ne volim japajakanje. Isto
tako, razumijem kuknjavu nad faktom da u bilo
kojoj situaciji i bilo kojoj neprofitnoj
organizaciji većina ljudi izigrava namještaj i
jednostavno neće ništa raditi, pa ako nešto
hoćeš, sve znojenje moraš sam, a čini ti se
da drugi samo guštaju. To je tako, i točka.
Tome nema lijeka.
Ali je moja reakcija na tekst te cure bila:
aha, sposobna si, aha, hoćeš, dobro, svaka
čast, udri, navali, budi motor, vuci, guraj, i
imat ćeš svu pomoć koju ti ja mogu pružiti.
Pa makar ti morao ispravljati pravopis. Bogu
hvala da je netko (osim notornog Friendly Aliena)
smogao dovoljno muda (bez uvrede, damo) da se
toga prihvati.
Sjećam se kako sam se osamdesetih, kao
klinac, ježio pročitavši da ćemo se natjecati
za WORLDCON 1993. Slike sa zagrebačkog Ballcona,
moje prve prave zeef konvenicije, tad su mi još
svježe skakutale mozgom i, ehm, jetrom. Gomila
novih filmova, upinjanje da pratim predavanje na
engleskom (jel' to bio Sam Lundwall??), naramcu
tuborga (u smiješnim malim bočicama),
originalne table Kordeja, dobri šašavi
Slovenac-mornar Mitja, švercanje za prenoćište
u hotelu kako-se-zvao?, brdo najrazličitijih
ljudi na cjelodnevnom i cjelonoćnom tulumarenju
Zagrebom, i najbolje od svega, cijeli sati
brbljanja i brbljanja, a svi znadu o čemu
govoriš i nitko te ne drži djetinjastim...
jebote, još mi toplo oko srca, evo. A mogućnost
da se s malo-malo nofcih ode na svjetsku
konveniciju upalila mi se poput mrkve-vabilice za
koju se klinac mrtvohladno odriče... novog
bicikla? Kompjutora? Ruke? Noge?
Devedeset treća nije bila daleko. Već sam se
vidio tamo... ali je prošlo par godina nakon
kojih su me neki iznenada, bez ikakvog posranog
razloga, stali gledati preko nišana. I ja njih,
s razlogom. I sve je propalo. Na sam spomen ovih
krajeva, strancima se dizala kosa na glavi.
Ali, jebemu, here we go again. Preživjeli
smo. Na Siriusovu grobu izrasla nam je Futura,
biljčica nagnojena blagodatima i mukom privatnog
poduzetništva. Pojavile su se horde novih
klinaca da je zalijevaju kapima svojih tankih
džeparaca, i čini se da će se nastaviti tako.
I zato odstupite, stari skeptici i plašljivci -
nek svijet ode k vragu, ja želim sudjelovati u
drugoj prilici.
Sve ovo djeluje naivno, je li? Mrkva mi opet
svijetli pred nosom, a ja od nje ništa drugo ne
vidim. Pa neka. Tko je ono imao pravo da se
daleko gore kajati zbog onog što nisi učinio?
Priznajem, organizacija WORLDCON je stvar koja
me prilično plaši svojm veličinom i
zahtjevnošću. Nisam čak siguran da si mogu
predočiti što je sve potrebno za dohvatiti se s
nečim takvim. No budem li ostao cijukati iz
svoje rupe, neću nikada ni moći.
No, dobro. Kad već pišem pamflete, evo i
efektnog kraja: dakle, gospodo, obećani su nam
samo znoj, krv i suze. Zavrnimo rukave.
Ako propadnemo, neka to barem bude slavno.
Kruno
SFERAKON Upravo
u trenicima najvećih potresa i oluja,
napada i pljuvanja i iznutra i izvana,
SFera doživljava svoje najblistavije
trenutke. Dvadeseta godina postojanja
obilježena je s nekoliko događaj od
velikog značenja za hrvatski SF i
kulturu uopće. Krenimo redom:
SFera je izdala prvu hrvatsku zbirku
Sf-pripovijedaka. U zbirci se nalazi osam
priča od osam autora, od kojih se
većina prvi put ukazala domaćoj i inoj
javnosti.
|
|
Usprkos svemu, po zbirci su pljuvali neki
anonimusi koji nikada u životu nisu radili
ništa drugo osim pljuvanja tako da im žilama
više ni ne teče krv, i neki malo manje anonimni
čiji se izvori frustracije mogu naći u tome
što su nekada davno pisali dobre stvari, što
sada više nije slučaj. Uz pljuvanje, bilo je
nešto malo kritika, koje su, naravno,
razmotrene.
STOP
SFera je napravila SFeraKON pod slijedećim
uvjetima: ostavka glavnog organizatora tjedan
dana prije održavanja, što je dovelo do
trenutačnog raspada sistema koji su organizatori
uspjeli skrpati navrat-nanos, ali na vrijeme;
bombardiranje Zagreba, što i nije bogznakako
pripomoglo reklamiranju SferaKONa; gomila ljudi
koji su besplatno ušli uz obećanje da će
raditi, i na koje se zbog tog obećanja
računalo, ali koji tijekom konvencije nisu
mrdnuli malim prstom, zbog čega je cijelo brdo
poslova palo na leđa nekolicine entuzijasta (ako
ste se našli uvrijeđeni, znači da se
konstatacija odnosi I NA VAS). Isti taj SFeraKON
je polučio slijedeće rezultate: u jednom
trenutku (svečana skupština) na konvenciji se
nalazilo cca 400 ljudi, što znači da je ukupan
broj ljudi koji su tokom tri dana prošli ispred
(i iza) deska bio veći od 500; osiguran je
prostor za slijedeći, a vjerojatno i za
slijedećih nekoliko SFeraKONova.
Šećer na kraju - usprkos svemu, po SFeraKONu
su najviše pljuvali ljudi kojima je to bio prvi
(ili drugi) SFeraKON u životu, što im je dalo
čvrstu argumentaciju da ustvrde kako je to bio
uvjerljivo najfori SFeraKON do sada. Uz pljuvanje
je došlo i nekoliko kritika na račun
organizacije koje su naknadno razmotrene.
STOP
SFera je tokom godine više-manje redovito
održavala program koji se sastojao od
organizacijskih sastanaka, literarnih radionica
(između ostalog i ZAGREB 2004), predavanja i
nekoliko filmskih projekcija. S obzirom da je
situacija sa SFerinim prostorima u
Ivanićgradskoj bila takva da ljudi koji su
stvarali program nisu znali znali hoće li uopće
imati slobodnu prostoriju, bio je to sasvim
razumljiv uspjeh. Zanimljivo je da su se kasnije
javljali neki pojedinci s pritužbama da se u
SFeri ništa ne događa i da se u SFeri ne
održava nikakav program. Dotični pojedinci nisu
primijećeni na spomenutim radionicama i
predavanjima, a kamoli organizacijskim susretima.
Naravno, sve kritike bile su razmotrene i
uvažene.
STOP
Dolaskom tržišne ekonomije, i SFera je
prihvatil pravila igre. Odnedavno se u
Sutdentskom centru ponedjeljkom i četvrtkom
nalazi štand koji SFera dijeli s uredništvom
Endema. Na štandu možete kupiti Parsek, Endem,
stare brojeve Future i BAKALova izdanja, ZAGREB
2004, Macanove stripve i Žiljakove ilustracije u
raznim formama (kalendar, toalet-papir), i
Davorina. Ovo posljednje dajemo uz popust.
Besplatno! I platit ćemo vam, ako treba!!
Davorin Horak
|