Via Galactica br. 9


<-- Stari brojevi

Želim kupiti broj 9!

Zagreb 2014 Zagreb 2014

(SFera i Nova stvarnost, Zagreb 1988, priredio Darko Macan)


I bi novi SFeraKon i pojavi se nova knjiga, koja prema tekstu na ovitku nastoji nastaviti gdje je Zagreb 2004. stao. Aha, dobro, tad sam znao gdje sam. Iako sam prema ostatku najave, uvodniku i nekim blurbovima unutra (koje obično, perverznjak jedan, čitam prije no ijednu priču) na trenutke pomišljao da nekako zalutah u bezgranično izričajno samoljublje hrvatskog informatičkog tiska. Pa ljudi moji, jeste vi čitali Krstinu baku? Samohvala niš’ ne vala, sjećate se? A i odbija čitatelja. Na sreću, okus većine literarnih jela s menija koji me u knjizi očekivao sasvim se fino ponio s ovom malom presoljenošću korica.

Tako priređivač u uvodniku odlučno stade iza svakog retka ove knjige, prije toga raspravljajući o opravdanosti i tzv. metropocentričnosti njezina naslova. Tja, mene nije smetao ni na 2004. (kad je možda mogao više), pa tako ni sad, a neće niti na budućoj najavljenoj 2094. Možda samo zijevnem koji put.

Krenuh čitati od početka nadalje, nema frke, Zorana Pongrašića već dobro znam iz "Future". Ali sve dosad nisam mislio da se ni on, a ni Darko, ne trude baš računati - jedino što kvari Dijagonalu jest banalna matematička pogreška na samom početku, evo je: 2000 vladara dijeljeno na 17 godina, odnosno nekih 6205 dana, ispadne otprilike jedva malo više od tri dana pojedinome, a ako pridodamo da je posljednji vladao cijelih 12 godina, dobijemo potpunu besmislicu pretjeranu čak i za kakvu parodiju, kamoli satiru. Šteta, jer je na samom početku, pa jače negativno djeluje.

Slijedeća je priča Još minutu, još samo jednu minutu Saše Škerle, autora također dobro poznatog sa stranica "Future"… i sada sam u poteškoćama smisliti dovoljno pohvalnih pridjevaka, a da ne uletim u suzno epigonstvo. Ozbiljno, davno mi se domaća priča nije toliko svidjela - posve poznata pospana tema unatoč pomalo starinskom stilu obrađena na tako simpatičan, stvaran i svjež način da je prava milina čitati, pogotovu nama siromasima koji smo već poprilično živaca i kostiju ostavili notornom od sedam do tri stroju. Bravo, Saša, a da se ne uobraziš, reći ću da samo nedostaje možda kakav izniman (ovaj je eto dobar) kraj, pa da počneš potpisivati knjige i davati interviewe.

Slijedeći Darkov argument kako ova zbirka pripovjetki nije samo zagrebačka već i šira (kome je to važno?), priča je moga klupskog kolege Žarka Milenića Jesi l’ vidio moj novi film. Napisana u njegovom posve prepoznatiljivom stilu, kojeg priređivač naziva tjeskobnim, netko drugi u "Futuri", mislim Zdravko (čita za vas) luditskim, a ja samo svojstvenim, ova je priča jedna od najboljih Žarkovih koje sam do sada vidio - iskreno dočarano nesnalaženje i odbojnost prema nadirućem površnom i jeftinom svijetu snobovske moderne tehnologije, zapravo otpadnih vojnih i akademskih nusprodukta koji, kao i uvijek, uobličuju trenutnu nosi-se-po-gradu modu odjučerašnjih informatičkih "stručnjaka" i sveznalica.

Oho. Što je ovo, ha? Sad možda nagađate da se negdašnji zli šumski ćuko povukao na godišnji odmor? One koji ne znaju o čemu pričam upućujem da pogledaju Via Galacticu #6, a onima koji znaju reći ću: ne, nije. Ta maliciozna i podla kritičarska vukodlačina samo se na škakljanje pune mjesečine obazire, znate?

I to možda jedno poput ovoga što slijedi, naime priča Tuđinac Dalibora Perkovića. Tja. Eh, pih. Što reći? Otužno je vidjeti kako ljudi omalene životne dobi i iskustva povremeno upravo sprintaju uskočiti u preživjele olovne mentalne okove generacija koje su ovom sirotom podneblju donijele toliko povijesnih društvenih i političkih nevolja (idu mi dosad eufemizmi, što kažete?), kako ni trenutka ne oklijevaju suditi i to čak ne iz iz nekakva udobna i ugodna neutralno-promatračkog položaja (što bi se još možda i progutalo), već simulirajući neposrednu empiriju zapravo izravno definiranu plitkim aktualnim politikantstvom. Naime, jedno je ekstrapolirati pa preispitivati proizašlo, a drugo prepisivati pročitano u dnevnom/tjednom tiskovnom žutilu i onda nalijepiti taj debilni ćušpajz na projekciju neposredne budućnosti, i to u komičnom maniru progresivnih "kozmopolita" koji ne podnose došljačke polupismene budale s kamenjara, djetinjastih navijačkih parola i verbalnih poštenjačina ruku do ramena zagnjurenih u Zakon o pretvorbi. Na žalost, šumski ćuko ovdje je uvjeren da netko ništa pod milim bogom nije naučio na satovima starije, a kamoli recentnije povijesti, ali da mu, na sreću, niti u ludilu neće biti dopušteno da je ponovi. Neki koje poznam rekli bi i drugačije.

Nakon toga nesretna vukodlačina, skroz iskešenih očnjaka, natrapa i zagrize u smušeni i Krstina baka priređivačev autoblurb prije slijedećeg romana-duže novele Ona koju vole bogovi, potpisanog čak s četiri imena: Tatjana Jambrišak, Goran Konvični, Darko Macan i Damir Starešinić. Da se roman pokazao kao blurb, bilo bi svačega; pod utjecajem neposredno prije pročitanog kvazipamfletića dijelom je bilo i slabo prikrivene želje da se to dogodi, pa stoga i neko vrijeme čitanja u stanju solidno povišene kritičnosti; ali na sreću, pomalo zbunjeni i gotovo uljuđeni vučić nakon par desetaka početnih stranica zavalio se i sasvim uživio. Oho, bek in d frst trek, tenk gad, možda bi rekao priređivač. I stvarno, nije više bilo sijevanja očnjacima sve negdje do pred kraj i to sasvim malog, malog.

Ogroman je utjecaj koji je Neuromancer učinio i još uvijek ima na novije generacije naših literarnih aspiranata (namjerno ne kažem pisaca, jer bi takvi morali živjeti od tog svoga rada, a nek’ dignu ruku oni koji žive… nema, znao sam, na žalost). Zapravo, ogroman je njegov utjecaj na cjelokupnu svjetsku žanrovsku produkciju, pa tako i na ovaj roman. Ona koju vole bogovi sastoji se od tri veće cjeline (tri knjige), od kojih su prve dvije, najkraće rečeno, kvalitetan i oštar cyberpunk na 200 Mhz, kojega povremeno samo malo kvari nedostatak konačne redakture. Po skromnom likantropskom mnijenju, trebao je netko od autora na kraju sve to obuhvatiti i zagladiti neravnine - ovako je prilično vidljiva neujednačenost njihovih stilova i lako se može uprijeti prstom u sad piše netko drugi, ako već ne i imenovati autore odlomaka.

Nažalost, dozlaboga introvertirana treća cjelina (knjiga) u velikoj mjeri kvari opći ugodan dojam svojom "umjetničkom" pretencioznošću i neprobojnim spletom samo autorima domaćih asocijacija. Čemu to ovdje, kvragu? (I ako je baš do toga, čitajte Mayerling kako to treba.) Jadni je vučić, vjerovali ili ne, tu čak dvaput zahrkao prije no što se nekako dovukao do svršetka beskrajne večeri i bradatog problema komunikacije s čitateljem. A već je htio odobrovoljen napisati, citirajući svoga poznanika nikad izliječenog alkoholičara u prilici kad mu greškom, mjesto naručene graševine, doniješe frankovku: ma uopće nisam nezadovoljan.

Ovako je ta nesretna završnica podebljala sve sitne zbog globala oproštene i nevidljive nedostatke, poput već navedene neujednačenosti, povremeno konfuzne radnje, općeg nekako neozbiljnog dojma u pristupu samom pisanju i Top Secretovske (sjećate li se filma?) kad-mi-treba-imam-što-mi-treba lucidnosti koja inače zna biti vizualni urnebes, ali uglavom diskutabilno djeluje pisanju. Šteta, šteta, šteta… reče vučja cjepidlaka i ode spavati.

A da me pitate zašto u zadnje vrijeme za kraj čitanja obično ostavljam Žiljakove priče, ovdje jednu zvanu Kasja, možda bih vam naveo njegovu iskrenost jednom pročitanu negdje - upitan, Aleksandar je hladno izjavio kako hrvatskom čitateljstvu zapravo nedostaje kvalitetno pulp-štivo… s čime bih se ja složio, znate, s pulpom je počelo, pulp je privlačan, i bolje je čitati i SF-pulp nego SF-ništa (što mi se čini nekakvom općom inklinacijom). A kakva je ova priča? Pa blood-and-guts, piše vam lijepo u blurbu, uz jednu moju malu primjedbu, naime, sotonska je sperma prema predaji ledena, a ne vrela… jeste se smrzli?

Hopa, preko tisuću riječi, haj’mo konkludirat’. Možda da malo zaokružimo: prva je SFerina knjiga (Zagreb 2004) bila kakva jest: prilično defetistička i bezidejna (da ne kažem beznadežna) reakcija na jezivu neprirodnost situacije u kojoj je pisana i priređivana; druga (Devnici entropije) teško je, ali prilično uspjelo konačno priznavanje da čisti fantasy uopće postoji kao relevantan i sadržajno kvalitetan žanrovski pojam, priznanje od kojeg je "tvrdoznanstveni" millieu stanovitih hrvatskih fandomskih krugova iz meni jedva shvatljivih razloga dugo vremena bježao kao vrag od tamjana; treća (Kvantni portali imaginacije) predstavlja zbirku radova koje dobar dio nažalost čine oni slabo prijemčivi ikome osim autorima; a posljednja predamnom, Zagreb 2014… pa, vjerojatno bi bila najbolja dosad, da je nešto drugo umjesto aliena, da je roman stilski zaglađeniji - i da nema Dnevnika entropije.

Ma što? Pa smijem valjda biti malo subjektivan, ne? U svakom slučaju, Zagreb 2014. predstavlja neupitan korak naprijed, knjigu koju ću zapamtiti i kojoj ću se i vratiti. Luking forvard tu Zagreb 2094.

Kruno