Via Galactica br. 9


<-- Stari brojevi

Želim kupiti broj 9!

Zvjezdani jurišnici Robert A. Heinlein
Zvjezdani jurišnici
(Zagrebačka naklada, Zagreb 1998, prijevod Marko Fančović)


Kao što rekoh jednom, povremeno se znalo dogoditi da sam nešto krenuo čitati opterećen stanovitom dozom preduvjerenja. Bogami se u ovom slučaju radilo o pravom gravitacijskom bunaru crne jame predrasuda, i to kako se pokazalo, sto posto njih opravdanih. Tja… treba započeti staloženo.

Robert Anson Heinlein, jedan od najpoznatijih i najvoljenijih američkih pisaca tzv. "zlatnog doba" SF-a, rođen je sedmoga srpnja 1907. u Butleru, okrug Bates, država Missouri, kao treći sin o obitelji Rexa Ivara i Bam Lyle Heinlein. Odrastao je u Kansas Cityju, završio mornaričku akademiju u Annapolisu, od 1929. do 1934. služio na nekolicini američkih ratnih brodova i naposlijetku bio umirovljen radi dijagnosticirane tuberkuloze. Par kasnijih godina skromno je živio radeći svašta, bio suvlasnik rudnika srebra, studirao matematiku i arhitekturu, pokušao političku karijeru i propao, oženio se, razveo, da bi naposlijetku pritisnut dugovima i hipotekama svoju prvu napisanu SF priču ("Life-Line") 1938. ponudio nekom Johnu W. Campbellu, za pretparački pulp-časopišćić nazvan Astounding Science Fiction… a neki bi sve ovo rekli i drugačije. (Šala, šala.)

"Zvjezdani jurišnici" prenijeti su na film prošle godine (vjerojatno ste ih vidjeli); Dvori slave SF&F društva Kansas Cityja pri katedri za SF na Kanzaškom univerzitetu proglasili su pred koji mjesec R. A. Heinleina posthumnim članom; dugo se šuška da će Tom Hanks raditi "Stranger in a Strange Land"… a to je samo djelić cijele slike. Dobitnik ukupno četiri "Hugoa" i "Nebule" za životno djelo (prve takve ikad podijeljene), Heinlein je i nakon svoje smrti (1988) jamačno ostao kontroverzna povijesna SF-osoba oko čijih se navodnih religijskih i političkih uvjerenja i stavova dan-danas žestoko lome verbalna i literarna koplja, i o čijem su životu i radovima napisane mnoge interesantne knjige, raspona od pravog marksističkog zgražanja do nepodijeljena udvorništva i idolatrije. Stoga moram podvući kako meni ovdje nije namjera globalno suditi o Heinleinovu liku i djelu, to ostavljam upućenijima. Ja ću se strogo ograničiti na "Zvjezdane jurišnike", molim lijepo, ako već dosad niste zaspali nakon ovolikog uvoda.

Dakle, "Jurišnici" su gotovo u dlaku ispali onakvi kakvima sam ih zamišljao: nazvati ih macho knjigom je otprilike kao slona opisati pomalo bucmastim. U usporedbi s u njoj iznesenim političkim stajalištima, Duke Nukem je liberalni mlakonja i papučar, i nažalost, radi intenziteta testosteronskog zračenja, ne bih se usudio knjigu preporučiti nježnijem spolu osim ako kojoj od dama ne smeta što će se morati obrijati poslije čitanja. Kad sam mogao ja…

Nakon što sam se povratio od hormonalnog šoka i konačno riješio mantričkog poluglasnog ponavljanja pobijte sve ljigave bube gdje je ta vojska ja bih se aktivirao, sjeo sam pred zrcalo s britvicom i pjenom da razmislim u čemu je stvar. Jer nešto mi tu nikako nije štimalo.

Pa jest, Heydrich, ops, Heinlein promatra ljudski rod kao vrstu čija jedinka posjeduje otprilike dovoljno samosvijesti da razluči pohvalno tapšanje po glavi od udarca nogom u određeni dio tijela niže leđa. Pa jest, Himmler, ops, Heinlein se nimalo ne ustručava izravno izrugivati s po meni možda najljepše i najjače sročenom političkom izjavom u poznatoj povijesti ljudskoga roda (znate ono, …that all men are created equal, that they are endowed by their creator with certain unalienable rights, that among these are life, liberty and the pursuit of happiness…). Pa jest, RAH ionako već nevjerojatnu glorifikaciju vojničkoga zanimanja uzdiže na razinu imperativne inicijacije u status ljudskoga bića kojemu se tek tad priznaju potpuna građanska prava - on dapače ekstremnim vojnim drilom prosijava pijesak da dobije grumenove zlata, prave dragulje koji će dokazati da su ljudi samo ako hrabro i veličajno poginu za opće dobro. (Ti boga, zvuči kao da je sam par puta slavno umro, pa mu se svidjelo.) I na kraju, pa jest, sve što dosad rekoh više su nego uvjerljivi razlozi da se odlučim, recimo, za poklanjanje knjige nekom omrznutom dosadnjakoviću, po mogućnosti nježnijeg senzibiliteta… samo stvari niti izdaleka nisu tako jednostavne.

Jer kao što znate, ljudi ovo vole. Ljudi ovo čitaju, oduševljavaju se, nazivaju "Jurišnike" npr. jednom od najuzbudljivijih svemirskih avantura ikad napisanih. Iako je u njoj predočeno ljudsko društvo krvavi odraz s razbijenog zrcala u svemirskoj inačici Aushwitza, čiji se kvalitet najbolje očituje u činjenici da se odmah zaratilo sa svim izvanzemaljskim rasama s kojima se srelo. Kako je to moguće?

Pa evo ovako: ova je knjiga inteligentna. Ova je knjiga promišljena, točno zna što želi i kako to dobiti, gotovo je u svakom trenutku vrlo jasna u onome što govori i kamo ide. Pogledajte samo razjašnjenje (ili možda opravdanje) učinkovitosti takvog društvenog sustava na stranicama 205 do 207. (Neću prepričavati, pročitajte.) S priličnom količinom izrečenog bi se čovjek i složio, zar ne? Djeluje suvislo, zvuči logično, ali naravno, samo ako pođete od premise da su vječni rat i konstantno nasilno, darwinističko rješavanje problema na svim razinama kao sociološki spiritus movens imanentni samoj esenciji postojanja ljudskog roda. Što kažete na to, jesu li?

Zapjenio sam se i pretjerujem? Ali gledajte ovo: svi se mi, ili vjerujem većina, barem povemeno udobno zavalimo i uživamo u tjednim bljezgarijama kapetanice Janeway i njene svite tetoviranih svemirskih crvenokožaca, crnog Spocka, smotanog Neelixa, cure polu-Klingonke, čeličnog doktor-holograma i drugih. Svaka čast na liberalnom uprizorenju likova, ne kažem. Ali padne li nam kad na pamet da, iako su svi skroz čisti i umiveni i cijelo vrijeme rade ispravne stvari, zapravo gledamo u simpatičnu high-tech budućnost sa slabo prikrivenim vlašću nekakve svemirske vojne oligarhije? A baš su svi slatki…

Evo sam već puno teksta potrošio. Čemu dalje lijepljenje eufemizama na "Jurišnike"? Rađajući ovo bijesno teratogeno nedonošče kroz ralje najžešćeg hladnog rata, atomskih atmosferskih pokusa i mccarthyjevskih divljanja, naš RAH toliko izravno sam sebi uskače u orwellovska usta, da je taj "Hugo" kojega je malo čudovište dobilo za 1959, ako se u obzir uzme da mu ga je dodijelilo čitateljsko ozračje duha koje se oduvijek, pa i danas, držalo "progresivnim", u političkom smislu jednak dodjeli Nobelove nagrade za mir kakvom azijskom diktatoru. (Jedino što ih relativno ispričava je godina, i možda kvalitet piva na tom WorldConu.) Da, u političkom smislu, jer ovo zapravo uopće nije novela - nema ljudskih likova, nema stvarnu radnju, nema niti završetak - već idealistički politički pamflet one vrste koja započne ciranoovskim maštanjem o pridržavanju stolica damama da sjednu i sudjelovanju na srednjovjekovnim viteškim turnirima, a završi s "Mein Kampf".

Pa vi čitajte i oduševljavajte se.

Kruno