Najrazličitiji jezici su potpuno zbunjivali domoroce koji su, znanstveno je dokazana činjenica, pripadali ugro-finskoj skupini naroda. To je značilo da baš i nisu neki lingvisti, odnosno da stranim jezicima vladaju otprilike onako dobro kao što svi ostali narodi zajedno vladaju mađarskim, a to će reći nikako. Na najvećim mukama se našla mala, ali probrana grupa delegata iz Finske. Oni su, skoro potpuno izluđeni savršeno tečnim nerazumijevanjem svoje mađarske subraće, te prometnim znacima na kojima piše "lijevo", a pokazuju gore desno, morali biti posebnim zrakoplovom biti prebačeni natrag u Finsku, točnije u Jyräskyläu An Fyord, na bolničko liječenje.

Nakon dolaska na podij, meštar je proveo dobrih pet minuta pokušavajući privući pažnju gomile, ne bi li je stišao i priveo redu. Publika je slabozamjećivala njegovo postojanje, prezauzeta prepričavanjem veselih dogodovština i obnavljanjem starih prijateljstava. Prvo je pokušao kašljucanjem i brojanjem u mikrofon: "Jedan, dva. Jedan, dva, tri. Khh-khh." To je, kad se sve zbroji, imalo učinak kolonije crvenih mrava ubačenih u neko omanje sunce, dakle nikakav, a pomalo je i smrdilo. Slijedeći pokušaj je bio ekskluzivnije prirode, ali također istog uspjeha. Meštar je maestralnim pokretom iz unutrašnjeg džepa sakoa izvukao malo srebrnasto zvonce, posebno pripremljeno i nafrekvencirano na SF publiku. ("Zajamčeno privlači pažnju svakog esefijanca na udaljenosti do 15 milja, zahvaljujući vrhunskim sastojcima i preciznosti izrade. Pažljivo protresti tri puta za najveće zadovoljstvo", topila su se uputstva od miline, a zvonce je imalo učinak dolijevanja mrava na vatru.) Publika je ostala gluha i na suptilno udaranje pozlaćenom olovkom u čašu, pa je meštar nakon treće čaše i od toga odustao.

Naročito veliku larmu i galamu proizvodila je oveća skupina kosookih čudaka, koji su svi do jednog bili istovjetno odjeveni: smiješne kožne hlačice s tregerima i kape s pol-metarskim rogovima koji su im se neprestance zapetljavali. Radilo se o skupini dobrano pripitih japanskih turista koje je turistička agencija "Idim Idođ Imi", a nakon što su promašili Oktoberfest za dobra tri mjeseca, odlučila poslati u Mohaczs, znajući da ovi neće primijetiti razliku. Japanci su se lusdo zabavljali, tražeći još i još piva i slanih pereca. Totalno su zbunjivali poslugu zahtijevajući sisate konobarice i weiss-würst na ono malo njemačkog što su ga godinama uporno proučavali baš za ovu priliku. Posebno glasni i iz srca su pjevali nekakvu staru njemačku baladu o Walkürama, koja je opet strašno živcirala sve Star Trek fanove. To je dovelo do jednistvenog događaja u SF povijesti: konačnog ujedinjenja dotada nepomirljivo zaraćenih brojnih frakcija SF fanova. Nakon formalnog ujedinjenja, poveli su treći međuzvjezdani rat protiv svih rogatih stvorenja, uključujući i Bavarce, koji su otpočeli cijelu prokletu zbrku. Kongresu je prijetio kolaps, kad se u tu tučnjavu uključila čistačica i otjerala svu tu bratiju van, pa je meštar napokon dobio priliku (a i megafon u ruke) da proglasi kongres otvorenim.

"Dragi moji prijatelji! Drage moje prijateljice!", zanačajno je namignuo čistačici koja mu je uzvratila blagim naklonom te jedva primjetnim podizanjem metle. Meštar je nastavio: "Sastajemo se eto već skoro dva desetljeća. Mnogo se promjena za to vrijeme odigralo u esefu i na ovoj našoj maloj planeti uopće…", slijedeila je značajna stanka (pa valjda se meštar za ovaj govor nije spremao dva mjeseca nizašto!), koju su svi jednako tako značajno ignorirali.

Nervozno namještanje kravate, smiješak, te nastavak: "Ali ima jedna stvar koja uvijek ostaje ista, pa makar se svijet okrenuo nagalavce. To je naša vječna ljubav prema novom, neobičnom i nepoznatom. Naša strast za uzbuđenjima i vječna potraga za idealima", tu se meštar sav uživio i zajapurio, došavši do pred sam vrhunac brižno pripremljena nastupa. "To je naša ljubav prema…"

Cijela je dvorana zaorila u glas, prekinuvši ga u pola rečenice, upravo kao i prethodnih osamnaest godina: "Da nije avion? Da nije ptica? Ne, to su piva i pizza!!!"

Ovo je na meštra ostavilo težak utisak (uostalom kao i svake godine), te je problijedio, progutao knedlu, pozelenio i pobjegao iza zastora.

Ali je zato u dvorani vladalo odlično raspoloženje. Opet se pjevalo, vikalo, a i pokoji stol bi poletio. Naročito onaj za kojim se nalazila skupina autora knjige "Kad stolovi lete".

Svi osim meštra ceremonije, koji je bio u stanju blagog šoka, su se ludo zabavljali. Čak su i Bavaro-Japanci osokoljeni sakijem, pjesmom te željom ekskluzivnih fotografija najveće pivnice na svijetu, krenuli u proboj obruča Federacije. To im je i uspjelo na lijevom krilu sektora XA-BE13, točnije kod planeta Boras B, poznatog po nesnosno glupim stanovnicima i roto-romanima. Zapravo su Japanci nahrupili u kuhinju hotela (pijani pa ne biraju), te su je po staroj japanskoj sushi-tradiciji sasjekli u komadiće. Zatim su se dostojanstveno razišli, te krenuli prema svojim autobusima.

Organizatori kongresa su uvidjeli kako im ne preostaje ništa drugo no pristupanje staroj prokušanoj taktici: prekinuli su dovod hrane i pića, zaplijenili sve porno-časopise i pištolje na vodu u publici, te je meštar ceremonija, pomalo drhtavim glasom, najavio Ornelijusa Tahometrovskog, tradicionalnog prvog govornika. Tahometrovski je bio poznat kao kritičar svega i svakoga, te ga je to činilo prvom osobom za privlačenje pažnje razuzdane publike svojim radikalnim stavovima o etabliranim piscima i djelima. Dogegao se do govornice, pri tome zapevši za svaki mogući sag i kabel, pa čak i onaj od lustera, te izvadio pripremljen govor. Slijedećih trideset i osam sekundi proveo le tražeći prave naočale između tri para koja su mu ležerno, onako baš cool, počivali na prsima. Napokon je izabrao krive, stavio ih na vrh nosa, značajno se nakašljao, pogledao svoju publiku preko naočala i otpočeo.

"Ciao", jednostavno će on.

Njegov "ciao" je izazvao tihu, pritajenu polu-euforiju publike koja se dobrano nabrusila da proturječi svemu što Ornelius Tahometrovski ima za reći. Kako se "ciaou" nisu mogli usprotiviti, jedinstveno su odvratili s tradicionalnim: "Ej, ciao!", te su s tihim žarom iščekivali nastavak.

"Ej, ciao", pomalo iznenađeno je uzvratio govornik, naviknut na nešto drugačiju reakciju.

"Lijepo vas je vidjeti u tako velikom broju i tako složne", započeo je Ornelius generalizacijama, "ali se bojim da se mnogima između vas neće svidjeti ono što danas imam namjeru reći." Dobro su to znali i mudro su šutjeli. "Eto, naprimjer", malo poravnavanje, te brisanje naočala koje su začudo davale neobično slabu i iskrivljenu sliku svijeta, "Ovaj tip Arnold McCormick i ono njegovo nazovi-djelo ‘Susret s Kramom’."

"Počelo je, počelo," gurkali su se laktovima u publici.

"Pa to je najobičniji šund, smeće, krivotvorina, izvrtanje stvarnosti. Doista ne znam kako odrasli i zreli ljudi mogu takva šta progutati. Ja sam osobno stigao do osme stranice kada mi je pripala muka. I kada vidim da se ta, ta…" zastao je, tražeći najpogrdniju riječ, "…ta prčkarija naveliko prodaje ovdje, po štandovima kraj ulaza, srce mi se para. Ne vidim kako…", podigao je pogled preko naočala jer ga je zbunila apsolutna tišina koja je dolazila s one strane mikrofona. (Pa, bila je apsolutna, osim ponekog japanskog borbenog pokliča koji je dopro izvana, nakon što se pokazalo da su rezervoari autobusa suhi poput pustinje Nagvai na južnoj hemisferi Borasa B. Pa su vozači tako plaćali danak svoje nesavjesnosti.) Dotad je cijeli auditorij napet slušao iščekivajući nastavak izlaganja, izgledajući vraški iskreno zainteresiran.

"Ahem", Ornelius se pomalo zbunjeni nakašljao, jer je bio očekivao antipodno-dijametralno-naglavačkepostavljenu reakciju iz gledališta: galamu, pljuvanje, psovke, prijetnje, UFO-e. U dvorani je vladala potpuna tišina, osim pjevanja jedne muhe koja se u vinskoj čaši tuširala, ali je i ona, postiđena, ubrzo zamukla. "Tko zna, možda sam ih uspio pridobiti na svoju stranu. Možda su nakon svih ovih godina ipak prišli pameti", uljuljkivao se Ornelius u sigurnost, opet provjerio naočale, te opušteno nastavio:

"Dakle kao što sam govorio…"

"SAD!!!" zaorilo se iz tisuću grla i istrgnulo Orneliusu papire iz ruku. Za poklikom je slijedila prava kanonada natprirodno golemih rajčica potajno dopremljenih konvojem iz Nizozemske upravo za tu svrhu.

Ornelius Tahometrovski je pomislio kako zasigurno prisustvuje podizanju zvjezdane plime, te je ostao paf, a zatim i pod crvenom planinom iza koje slabo izlazi sunce.

Razdragana publika si je čestitala na uspješnim pogocima, organizatori su se hvatali za glave, a čistačica je, uzdahnuvši, krenula počistiti sav taj nered. Ornelius se nekako iskobeljao ispod hrpe vraški ljepljivih rajčica, te potišteno krenuo prema backstageu, praćen povicima gomile i pokojim zaostalim projektilom.

Nakon ovoga (kako za koga) nemilog događaja određena ja kratka stanka tijekom koje je dobro raspoloženje održavao KUD "Pajo Kolarić" (uvezen iz Hrvatske) kolopletom narodno-fantastičnih pjesama i poskočica, a na sveopće neodobravanje prisutnih.

Tijekom izvedbe, cijene rajčica su dosegle neslućene visine. (Kao kuriozitet treba navesti činjenicu kako "Pajo Kolarić" prevedeno na mađarski jezik, doslovno znači: "Oni-koji-će-uskoro-dobiti-salmonelu-od-kobasica-koje-su-tako-halapljivo-pojeli-prije-nastupa." Za priču potpuno nebitno, ali zato za KUD dosta nezgodno.)

I dok su se oni valjali po pozornici, stručni štab organizatora je razbijao glavu kako spasiti situaciju i osvijetliti obraz kongresa pred javnošću. I baš kada je najlukaviji među njima htio predložiti da za govornicu pošalju čovjeka koji tvrdi da je otac znanastvene fantastike, jer da je tisuću godina star, zazvonilo je zvono koje označava pauzu za ručak, pa su svi zajedno otišli na isti, prošavši kroz rekordno brzo ispraznjenu dvoranu.