Via Galactica br. 8


<-- Stari brojevi -->


Želim kupiti broj 8!

 

Aleksandar Žiljak: Wyvern

Ian D. Sims:

Iznenađenje

Prijevod: Kruno

Ian D. Sims ima malo više od dvadeset godina, živi u gradiću Hamel Hempsteadu, Engleska, s crno-bijelom mačkom Tuppence. Jako voli epski fantasy, a obožava knjige Ann McCaffrey. Kada nije fan, radi kao poštar. Njegova nam pričica daje finu mogućnost usporedbe s našim domaćim. Pogledajte...


Mabelle Flower gledala je poruke na zaslonu svoga računala. Jedna je bila pismo njezina ljubavnika, molba da mu se vrati. Ostalo su bili računi i nekolicina reklama.

"I VI MOŽETE BITI POBJEDNIK!"

Sumnjičavo je pogledala zaslon. Opet neka mućka. Bez razmišljanja, refleksno je pritisnula Enter i pročitala o natjecanju. Radilo se o izletu na Gramov svijet. To joj se ime učini poznatim; nije znala zašto. Tamo je Malkivanska knjižnica! shvatila je iznenada. Oduvijek želim tamo otići. Utipkala je svoje odgovore na nagradna pitanja i poslala ih e-poštom turističkoj agenciji.

Nije više razmišljala o natjecanju. Otišla je u kuhinju spržiti malo tosta. Dok je čekala da bude gotovo, zabrbljala se s prijateljicom. Toliko se zanijela u tračanje, da joj je tost izgorio. Koja koza!, pomislila je.

Tjedan dana kasnije primila je pravo pismo.

"Pismo za vas, gospojice", rekao je poštar. "Potpišite ovdje, molim."

"O, nadam se da nisu loše vijesti." Vjerovala je da su prava pisma vjesnici nesreće: bila su toliko skup način slanja informacija da su se koristila samo u posebno važnim prilikama.

Potpisala je, pošla predvorjem i otparala vakuumski zapečaćenu omotnicu. "Sretna ste pobjednica", promrmljala je. "Pobjednica!?" Zurila je u komadić papira. Nikad dotad ništa nije osvojila! Moj bože, koje li sreće! Bilo je samo šest dana do slijedećeg putovanja na Gramov svijet.

Kad je stigla u Pristanište C, jedna se uniformirana žena progurala kroz okupljenu gomilu. "Gospođica Flower, zar ne? Ja sam g-đica Heidi Jenkins, vaša turistička voditeljica. Reći ću dečkima da vam unesu prtljagu." Pucnula je prstima i dva su je mornarska tipa okružila. "Odnesite gospođičinu prtljagu u njezinu kabinu."

Pozvala je Mabelle da je prati, pa su pošle do zapovjedništva.

"Kapetane", počela je Heidi. "Ovo je Mabelle. Htjeli ste da vas upozorim kad se ukrca." Mabelle se nasmiješila kapetanu.

"Je li joj rečeno, Heidi?", upitao je on.

"Ne, gospodine."

"Povedi je do ispitne sobe 10C. Ja ću se pridružiti kad strojevi budu spremni."

Heidi ju je odvela onamo. "Molim, pričekajte ovdje."

Mabelle se čudila zašto je svi zovu gospođicom i odnose se toliko srdačno. Učinilo joj se da se našla u nečemu malo većem do pobjede u jednostavnom natjecanju. U čemu je stvar? Ali netko je bio u sobi s njom.

"Evo je, gospodine."

"Dobar dan, draga", reče krupan tamnokosi čovjek. "Kako si? Žao mi je što ---" prekinuo se. "Zar ona još uvijek ne zna?" Heidi je odmahnula glavom odrečno. "Ja sam tvoj stric Peter Bailley. S očeve strane. Je li drugi identitet bio tolika promjena?" upitao je Heidi optužujući.

Stric? Siroče sam od šeste. Tko je taj čovjek koji tvrdi da mi je stric? mislila je Mabelle. Osjetila je želju da se bijesno izdere na njega i udari ga.

"Gospodine, zbunjujete je. Kapetan će doći uskoro."

"Oh. On se treba pobrinuti za strojeve, zar ne?" rekao je čovjek duboko uzdišući, kao da ga je spominjanje kapetana zaboljelo.

Dvadeset munuta kasnije uđe kapetan. Smrknut, crvena lica. Izgledao je posve izbezumljeno. "Mrtvi", glas mu prepun emocija. "Svi do jednog. Mrtvi. Cijela naša obitelj."

"Što?!" dahne Peter Bailley, naglo izgledajući sličan kapetanu. "Naša je obitelj mrtva." Prošaptao je ponovo da shvati tu činjenicu. "Što se dogodilo?", ton mu je sad postao poslovan. Njegovo je svećeništvo postalo vidljivo.

"Trećeg dana sedmoga tjedna opsade", kapetan započe monolog. "Izgleda da su pobunjeničke snage poduzele podmukli, iznenadni napad na naš posjed. Za vrijeme koga su naš otac, brat, sestra i tvoja žena ubijeni. Sada pobunjenici love nekolicinu preživjelih rođaka. Svega ih je nekoliko ostalo, jer se upravo održavala godišnja obiteljska skupština. Moramo vratiti Mabelle. Onda ćemo uzvratiti."

"Mene?" Mabelle je viknula histerično. "Nisam ja vražja baštinica."

"Ali jesi. Izravni potomak po majčinskoj crti. Upravo na obrazovanju u Školi Finih Umjetnosti na Betelgeuseu. Ili kako smo već čuli", zastao je. "Morali smo te skloniti za tvoje dobro."

"Hodi amo." Mabelle priđe nekakvom uređaju, a kapetan je zamoli da sjedne u plišano sjedalo. Stavio joj je metalni obruč oko čela, i… sjećanja je poplaviše poput plimnog vala. Njezino djetinjstvo na osamljenim imanjima Gramova svijeta. Obučavanje od strane vrhunskih učitelja i profesora koje je novac mogao kupiti. Nazočnost svečanim večerama. Novosti kako je nezina obitelj izabrana da vodi Državnu Konklavu. Zatim, poslana kao druga osoba na ovaj planet. Gubitak svega što joj je bilo blisko i drago. Naposlijetku, shvaćanje kolika je odgovornost sada na njoj. Kako će se nositi s tim?

"Želim osvetu." Ustala je, prevrnuvši šalicu. Čaj je kapao na pod neprimijećen. "Želim osvetiti njihove smrti." Histerično se nasmijala.

"Imamo samo nekoliko dana da načinimo planove", reče joj kapetan. "Strahovali smo da su uhode ovdje na brodu. Morali smo te dovesti amo u tajnosti. Natjecanje se činilo najboljim načinom. Proširili smo glasine da smo na tajnoj misiji vraćanja nekih naših obiteljskih relikvija." Pokazao joj je nekoliko dijamanata.

"Pokažite mi moju sobu, molim." Mabelle se osjećala kao da će se onesvijestiti pod pritiskom.

"Ovim putem", rekla je Heidi. Njezin ton je govorio kako ne zavidi Mabelle Bailley / Flower na njenome položaju.

Mabelle je otišla u svoju sobu posve svjesna odgovornosti koja je na njoj sada počivala. Odgovornosti za cijeli planet.