Via Galactica br. 7


<-- Stari brojevi


Želim kupiti broj 7!

Allan ColeAllan Cole:

Čarobnjak vjetrova

Del Rey Books, 1997.

Allan Cole rođen je tijekom II svjetskog rata u Philadelphiji. Kao sin CIA-operativca živio je i pohađao školu u preko trideset Europskih, Afričkih i Azijskih država, da bi se naposlijetku doselio u Californiu, pohađao koledž, kratko vrijeme radio po restoranima, a zatim proveo četrnaest godina kao novinar. Godine 1979. uspjelo mu je prodati prvi SF roman, Sten, napisan u suradnji s Chrisom Bunchom, bratom svoje žene, i otad je pisac s punim radnim vremenom. Njegova bibliografija uključuje petnaestak SF, fantasy i povijesnih knjiga, prevedenih u Rusiji, Njemačkoj, Poljskoj, Mađarskoj, i Rumuniji, te više od stotinu prodanih scenarija za hollywoodske serijale i filmove. U posljednje vrijeme istakao se kao autor tzv. herojske fantastike, ljetos pobravši svojom posljednjom knjigom, Čarobnjak vjetrova”, vrlo laskave i povoljne kritike. Mi vam ovdje donosimo eskluzivan prijevod njezinog prvog poglavlja, naravno, uz ljubaznu dozvolu autora.


POGLAVLJE PRVO: DOLINA OBLAKA

(Prijevod: Krunoslav Gernhard, uz hvalevrijednu pomoć Ivana Bartolovića)


Bilo je to doba kad je svijet bio velik, a snovi mali. Tek pokoji brod odlutao bi od četiri silne kornjače koje držahu planine i ravnice nad morima. Oni ljudskog i oni demonskog soja nakotiše se pod izblijedjelim stijegovima kraljeva koji vladahu predugo. Granice ne bijahu dalje no što bi se hitrim maršem moglo doseći. Svi koji se nađoše između zbijali su se u naseobine pod oružjem, držeći lopove i zvijeri podalje.

Bilo je to teško vrijeme, vrijeme vapaja za promjenom. Kraljevski čarobnjaci proučavahu zvijezde kako bi odagnali sumnje svojih gospodara. Podanici se kriomice okupljahu, preklinjujući bogove da ih oslobode istih.

Ali bogovi ne otkriše ni trunke svojih namjera. Zvjezdano kolo gdje su spavali u svojih deset svetih kraljevstava komešalo se godinu za godinom, ne hajući za prizive.

Onda dođe predskazanje. Ne od pospanih bogova, već iz rastaljenih dubina svijeta samog. I bješe dječak, a ne veliki mag, koji prvi otkri znak.

Taj dječak bješe Safar Timura.

Živio je u zemlji znanoj kao Esmir, Kornjača Sredomorja. To je bila zemlja gdje su demoni i ljudi bili razdvojeni Zabranjenom pustinjom. Samo je jedno drevno prokletstvo i stalno unutrašnje ratovanje zadržavalo te vječne neprijatelje od prelaska pustinje i pokolja.

Bilo kako bilo, u demonskome gradu Zanzairu, kralj Manacia i njegovi čarobnjaci kovali su zavjere i čekali pravi tenutak. Iako su ljudi bili brojniji, Manacia je znao da im je magija slaba, a vođe kukavci. I čeznuo je za danom kada će od njihovih tijela načiniti sebi stubište do veličajnog trona.

Da ostvari svoje snove zurio je u drevne mape i svitke, i ispitivao mnoga proročanstva. Onda je začeo najveću od svih čarolija, žrtvujući pet tisuća ljudskih robova u postupku.

* * *

Ljudska je glava bila nabijena na metalni kolac u središtu Manacijinih dvora. Oči joj sklopljene. Usta mlohava. Koža sablasna.

Manacija baci svoju najmoćniju čaroliju i zapovijedi: “Govori, o Brate Sjeni. Gdje je ključ žudnje srca moga? Kojim putem da kročim, koji prolaz da tražim, da zadobijem prijestolje Kralja Nad Kraljevima?”

Oči se glave otvore, plamteći mržnjom i agonijom. Stisnute usne oblikuju riječ:

“Kyrania”, grakne glava, zvučeći kao stari gavran ustiju punih zgrušane krvi.

“Kakvo je to mjesto?” zahtijevaše kralj.

“Kyrania”, glava će ponovo.

Cijeli je dvor gledao, demonske čeljusti obješene u slutnji, kad kralj zabode dugu oštru pandžu u drevnu zidnu kartu ljudskih zemalja.

“Gdje da nađem tu… Kyraniu?” upitao je.

“Dolina Oblaka”, odgovorila je glava. A onda joj se oči zamute i usta klonu natrag u smrt.

“Govori!” naredi kralj, bacajući još jedan moćan zaziv. Ali beskorisno. Čarolija bješe izgubila snagu.

Demonski se kralj okrenuo zboru svojih čarobnjaka i savjetnika. “Nađite mi to mjesto”, grmio je. “Nađite mi tu Kyraniu!”

“…Tu Dolinu Oblaka!”

* * *

Tisućama milja udaljeni Safar Timura i njegov narod trudili su se na svojoj zemlju i gajili svoja stada u miru. Živjeli su daleko od nevolja svijeta i naučili se misliti da su posve nevažni.

Dolina im je bila tako zabitna da se pojavljivala na svega nekoliko zemljopisnih karata. I te su bile ljubomorno čuvane od trgovaca koji su prevozili njihova dobra preko Božjeg Razdjela, koji je odvajao drevna ljudska kraljevstva Walariju i Caspan.

Dolina bijaše znana kao Kyrania - što je značilo, na jeziku Safarovih ljudi, “Dolina Oblaka”.

Bilo je to bogato mjesto, i svakog je proljeća i ljeta dolina postajala rascvjetali pehar pun plodina i voća visoko u goletnom području zvanom Nevjesta I Šest Djevica. Ime je dolazilo od sedam gracioznih vrhunaca uobličenih kao vitke mlade žene. S juga su izgledale kao da hode u vječnoj procesiji. Najviši i najelegantniji bijaše vodeći, i svim Kyraniancima taj je vrh bio Nevjesta, jer je uvijek bila prekriverna snijegom i velom svilenih oblaka. Premda je dolina bila toliko visoko da su pridošlice ponekad jedva dolazili do daha, bila je zaštićena djevičanskim vrhuncima, pa je vrijeme gotovo uvijek bilo blago.

Pola je doline ispunjavalo sveto jezero Naše Gospe Felakije, kamo su hodočasnici putovali s karavanima da odaju poštu toj božici čistoće i zdravlja i da piju njegove ljekovite vode. Skupljali su se na blagoslov u drevnom hramu na istočnoj obali, toliko malom i nevažnom da ga je održavao samo jedan stari svećenik. Dvaput na godinu jata ptica zastajahu odmoriti se na jezeru u svojim sezonskim seobama. Nitko nije znao odakle dolaze niti kamo idu, ali su uvijek bile dobrodošli posjetitelji - ispunjavajući zrak svojom pjesmom, a ognjišta prženim mesom.

Narod Kyranie uzgajao je ječam, kukuruz i grah, navodnjavajući polja vodom s jezera. Obilni bijahu i nasadi maslina i voćnjaci, ali je rodno doba bilo kratko, tako da su Kyranianci visoko cijenili svoja stada koza. U proljeće i ljeto Safar i drugi dječaci vodili bi ih u planine da se napasaju mekih mladica. Na dolazak zime, koze bi se skupljale u štale pod kućama, hraneći se spremljenim zrnjem i grijući obitelji toplinom svojih tijela.

Sve to, možda beznačajno ili čak dosadno kakvome građaninu, bijaše temeljno Safaru i njegovu narodu. Oni su imali svoj osobeni govor, svoje snove i način života.

Na svoj posebni način - način Kyranie - Safar je bio visokog roda. Bio je sin lončara, a u Kyraniji je takav čovjek bio drugi po važnosti uz seoskog svećenika. Otac je njegova oca jednako bio lončar, i njegov otac prije njega. Oduvijek je tako bilo u Timura klanu i mnoge su generacije Kyranianskih žena njišući se održavale timuranske vrčeve za vodu na svojim glavama dok su hodile k jezeru i natrag. Sva je hrana u selu kuhana u timuranskim loncima i spremana u timuranskim ćupovima, koje su zatvarali glinom i zakapali u zemlju za zimu. Pića su vrila u timuranskim vrčevima, spremana u timuranske posude i bi rečeno da se najbolje i najokusnije pije iz timuranskih šalica i pehara. Kada bi stigli karavani, timuranska lončarija bila je traženija i od rijetkih odmornih deva i ljama koje su seljani držali za promjenu trgovcima.

Kad stigoše nevolje, Safara su vježbali da naslijedi svoga oca kao majstor te nekad najsvetije od svih umjetnosti. Jedina Safarova težnja bila je to postići. Ali kako je netko mudar jednom rekao: “Ako želiš nasmijati bogove… reci im što namjeravaš.”

Dan koji je okončao te mladenačke težnje počeo je dobro prije prvoga svjetla, kao i svi dani u Kyranii. Bilo je rano proljeće i jutra još bijahu hladna, i jedna je od njegovih sestara morala lupnuti drškom metle po njegovom ležaju da ga probudi iz topline pernatog madraca.

Zagunđao je prekinut iz sna o plivanju u toplome jezeru s prekrasnim djevama. Bilo mu je tek sedamnaest ljeta - doba kad su takvi snovi vrlo živi i česti, gotovo kao gunđanje o preranom buđenju.

Tad je čuo Nayu, najbolju kozu-mljekaricu obitelji, kako zbog nečeg bleji u štali ispod. Mrzio je slušati dragu životinju kako se muči. Poskočio je s ležaja na uglačane daske poda glavne kućne prostorije. Izvukao je kovčeg sa svojim stvarima i hitro navukao odjeću - vrećaste kožne hlače, košulju bez kopči i teške radne čizme. Njegova je majka već bila nad ognjištem, sipajući pregršti sušenih jabučica u slasnu ječmenu kašu koja će mu biti doručkom.

Coknula je jezikom da ga prekori za kašnjenje, ali se nasmiješila i dala mu komad kruha premazan džemom od krušaka, da ne bude gladan dok završi s mužnjom. Safar je bio srednje dijete, ali i jedini dječak od šestoro djece svojih roditelja, pa je bio voljen i posve hotimično razmažen od majke i sestara.

“Bolje požuri, Safare”, upozorila ga je majka. “Otac će ti se brzo vratiti na doručak.”

Safar je znao da će njegov otac biti u susjednoj radionici, pregledavajući učinke pečenja od prethodnoga dana. Najstariji Timura, koji se zvao Khadji, najviše je volio obitelj na okupu za obroka. To će mu ovo jutro biti posebice važno. Nakon noćašnjeg sastanka Vijeća Najstarijih htjet će ispričati novosti.

Znatiželjnog uma i usta punih kruha i džema, Safar se stropoštao niz ljestve i zakrijesio uljanice. Izvukao je nekoliko lonaca načinjenih od očeve najčišće gline, blještavo bijele glazure.

Kao i obično, prvo se pobrinuo za Nayu. Njezino je mlijeko bilo izvrsno i majka ga je često optuživala da je više izmuzao u svoja usta negoli u lonac.

"Zašto sam ja uvijek kriv kad nešto nije u redu?" prosvjedovao bi.

"Zato što ti je ostalo na bradi, moj mali lopove", odgovorila bi ona.

Safar bi se uvijek prevario, refleksno brišući bradu i nasmijavajući cijelu obitelj.

“Nikad ne postani razbojnikom, Safar”, otac bi se šalio, “gospodar prvog karavana kojeg bi opljačkao odmah bi te uhvatio. Tad bi nam od našeg sina ostala jedino glava na kolcu.”

Naya se tog jutra činila nervoznija nego obično, nepomužena. Kad je Safar uklonio vreću, svezanu oko vimena zbog čistoće, ugledao je nekoliko ružnih ozljeda. Provjerio je vreću i vidio da je grubo iščijana na jednoj strani. Taj se dio trljao o njezina vimena cijelu noć. Na vlažnom proljetnom zraku rane bi se brzo zagnojile.

"Mirna budi, mala majko", promrmljao je. "Safar će to srediti."

Ogledao se da se uvjeri da ga nitko ne vidi. Njegove su sestre otišle po vodu na jezero i osim koza i druge marve, štala je bila prazna. Počešao se po glavi, razmišljajući.

Pogled mu je pao na uljanicu pokraj klupe. Umočio je prste u gusto, toplo ulje i namazao ga nježno po Nayinom vimenu. Zatim je smislio malu čaroliju i šaputao je, sveudilj premazujući rane.

Umiri se,
mala majko;
Safar je ovdje.
Nema boli,
ni rane da te muči.
Umiri se,

mala majko;
Safar je ovdje.

Pogledao je i rane su nestale. Vime je bilo samo malo ružičasto, a i to je brzo blijedilo.

Onda je začuo majku: "S kim pričaš, Safar?"

Zacrvenio se, pa odgovorio: "Ni s kim, majko. Samo sam... pjevao pjesmu." U tim je danima Safar osjećao da treba skrivati svoje magijske sposobnosti.

Zadovoljna, njegova majka nije više ništa rekla. Safar je brzo završio s mužnjom i svojim ostalim kućnim poslovima, a dotad su njegov otac i sestre već sjedali za doručak. Jedno je mjesto za stolom bilo prazno - mjesto gdje je cijeli svoj život sjedila Quetera, Safarova najstarija sestra. Safar je primjetio kako je njegova majka tužno gledala mjesto. Quatera je sada živjela s mužem i bila prvi put trudna. Trudnoća joj je bila teška i obitelj se brinula.

Njegova je majka obrisala suzu, prislilila se na smješak i počela djeliti hranu. Jeli su kašu i kruh pečen na vatri, te velike kriške okruglog sira iz kalupa koji je majka uvijek držala uz ognjište. Doručak su zalijevali još toplim mlijekom.

"Sinoć si kasno stigao kući, Khadji", rekla je njegova majka, dodajući ocu još jednu krišku kruha premazanog maslacem. "Mora da je Vijeće imalo puno toga za raspraviti. Nema loših vijesti, nadam se."

Khadji se namrštio. "Nisu baš loše vijesti, Myrna", rekao je. "Ali su zabrinjavajuće."

Myrna se uznemirila. "Nadam se da nisu u svezi s karavanom?" upitala je.

Sezona karavana tek je započela i selo je dočulo da je prva grupa trgovaca krenula prema Kyraniji. Zima je bila duga, a trebao im je novac i potrepštine koje će donijeti karavan.

"Ne, nema veze s karavanom," rekao je Safarov otac. "Ne očekujemo ga još nekoliko tjedana."

Myrna je nestrpljivo frknula. "Ako ne želiš repete kaše po glavi, Khadji Timura", rekla je, "reći ćeš nam odmah o čemu se radi!"


Prva stranica 1 Druga stranica