Via Galactica br. 7
Želim kupiti broj 7!
|
|
Alien IV:
Resurrection
20th Century Fox, redatelj Jean-Pierre Jeunet
Iako moram priznati da u tome tzv. surround
zvukovni učinci imaju velikog udjela, ono na što sam zaboravio, a radi čega sam
jedva živ izašao iz kina nakon ovoga filma, zalijepilo mi se za misli kao monstruozna
repata “ruka” koja iskoči iz alien-jajeta i zgrabi vas za lice: “Alien: Resurrection” je punokrvno, dosljedno,
prvenstveno i iznad svega žanrovski određen filmski uradak - to je horror-film.
SF-horrorčina, malo preciznije, s debelim naglaskom na grozi. Dakle, ako ga niste
gledali, a namjeravate, imajte to na umu. Pogotovo u kinu koje ima
stereo-surround-štotijaznam fancy zvukovne štosove. Jer kad vam koji alienčić
astmatično zahriplje neposredno kraj uha, tako da imate osjećaj da vam potoci ljigave
sline kaplju direktno na rame, sjetiti ćete se toga htjeli vi ili ne.
Neke od slijedećih mojih impresija, koje
vidite da najavljuje ovakav početak, komotno možete uzeti s bucmastom rezervom ako se
niste, hmm, dovoljno “uživjeli” u evo već dvadesetogodišnju golgotu poručnice Ellen Ripley. Kao ja.
Pojam traume iz djetinjstva dobiva posve
jasno značenje ako se uzme u obzir da me gledati “Aliena”
(prvi dio) odvela mama na moru, u prekrasnoj Crikvenici, mislim negdje na ljeto 1979. ili
1980. Nikad joj to nisam oprostio :-)
“Aliens”,
drugi dio, pojavio se sedam godina poslije na piratskoj video-kopiji, u ono vrijeme posve
legalna stvar. I gle slučajnosti… u naše je živote ušla bosa 187 centimetara visoka
koščata Sigourney Rambolina, skupa s nevjerojatnim
nastavkom prepunim akcije, efekata i nominacija za Oskare. “Jaja… da. Ali, što nese
ta jaja?” bila je rečenica koja je uzrokovala da se nas nekoliko bukvalno još godinama
međusobno zovemo nadimkom “Mama”, kao jednostavan hommage
alienskoj kraljici-nesilici, koju naša božica onako pedagoški odlučno ispljuska svojim
egzokosturom-utovarivačem: “Get away from her, you
bitch!” I stvari bjehu onakvima kakvima trebahu biti, amen.
Treći je dio došao 1992. kao šaka u nos,
ispravak, kao čizma u čelo bitku, rugalica ustrojstvu svekolikog kontinuuma. Nije uopće
pomoglo što su se neki neznalice, slijepci, diletanti i heretici drznuli oglasiti film
lošijim od prethodnika. Niti slučajno. Stvarni je problem bio bešćutno sadističko
iživljavanje nad kozmičkim poretkom stvari od strane scenarista-bezbožnika, vječno
gorio u paklu, koji ni-krivu-ni-dužnu preko stotinu godina stvarnog vremena staru
apoteozu arhetipa Žene, bez obitelji i prijatelja, provučenu kroz jedva zamislive užase
u prethodna dva filma, dovedenu u situaciju da se za goli život bori bez ikakvog oružja,
na kažnjeničkom planetu bogu za leđima, okružena najgorim izrodima ljudske vrste, na
kraju istog filma još natjera da se… ubije.
I tu je konac, iako sam nekidan dvaput
pogledao četvorku. Kraj, jer ovo dalje nije ona Ripley.
Prava Ripley je mrtva, a serijal je svršio s njezinim
životom na Fiorini “Furyju” 161.
Na sreću, osmim pokušajem klonirano
stvorenje iz četvorke najmanje je krivo za ovakvo stanje stvari.
Prvi film predstavlja temelj modernog
SF-horora (a možda i šire), prvo celuloidno opredmećenje Necronom-motiva
duševno vjerojatno pomalo dubioznog austrijskog likovnog umjetnika H.R.
Gigera, u kasnijim godinama dozlaboga kopirano i manje-više otvoreno potkradano.
Dvojka je inteligentan hollywoodski (iako se skupna uporaba ove dvije riječi čini kao
unutarnja kontradikcija) spektakl, konzistentan i dan-danas lijep za oči (zamazane krvlju
i acidnim izlučevinama). Nasuprot tome, trojka je zavijajući klaustrofobični
ponor, nevjerojatno nepravedna, nepoštena i zla crna jama čiste beznadežne mučnine.
Zbogom, Ripley, nikad te neću zaboraviti.
I dobro jutro - evo nas u “Uskrsnuću”, nomen
est omen, novi početak u (naoko) staroj koži.
“Resurrection”
mrtav-hladan podnosi i izdržava teret dostignutog u prethodnim filmovima. Bira, reže,
cijedi i mutira najgroznije i najmračnije dijelove dvojke i trojke. Ne daje predaha; ne
dozvoljava kompromisa. Sirotom stvorenju koje je nekad bilo Ellen
Ripley čak otima i dio ljudskosti, nadomješćujući ga kiselinskom krvlju i
mentalnom rezonancijom s Gigerovim noćnim morama. Ostali su
likovi standardna zibrka svemirskog šljama i topovskog mesa da bi alieni imali što
žvakati do kraja, a najčovječnija i najnormalnija stvar u filmu, slično kao u “Blade Runneru”, ženski je android dječačkog lica.
Jedan jedini relativno utemeljni kritički
argument protu ovoga (novog prvog) dijela kojeg sam pročitao u zadnje vrijeme,
zamjera “Resurrectionu” nemaštovitu i
preobičnu kostimografiju za toliko vremensko razdoblje između događanja u prethodnom i
ovom filmu. Ha, kažem ja, malo prevelik vremenski period - stoji, ali zar su ih trebali
obući u Flash Gordon tajice? :-)
Drugi se dotiče navodne neupotrijebljenosti
novih alienskih osobina Ripley, koja da nasuprot njima
većinu filma izigrava mrtvo puhalo i ništa ne radi da ih iskoristi. O, bože. Iskoristi
za što? Za koga? Što su joj ljudi sve učinili, dobro da ne pomaže alienima de
se razmnože Zemljom…
Ono što mene smeta, a ne odnosi se na pomalo
slabašan kraj, jest određena nategnutost objašnjenja postupka kloniranja Ripley, koji nas pokušava uvjeriti da se implantacija alienskog
embrija u organizam domaćina ne odvija samo na fizičkoj, somatskoj, već i na
genetičkoj razini. Ehm. Uhm.
Ovo sve drugo skupa je čisti minus pet, ako ste fan. Minus,
jer se već pribojavam “Alien 5: Ripley protiv Batmana Forever”
(vidi alienske osobine gore)… a ako niste fan, pa kog’ vraga idete ovakve grozote
gledati u kino?
Kruno.
|