Via Galactica br. 6

<- Stari brojevi ->

Neal Stephenson:
Potpuni raspad
Algoritam, Zgb. 1996, preveo Josip Tolić

 


raspad.gif (12382 bytes)
Odmah na početku moram reći, da me bezočna i besmislena samohvala najave na koricama (“... knjiga koja korjenito mijenja samu definiciju žanra…”) gotovo odbila od čitanja ove knjige (kojega žanra? znanstvene fantastike? ma, daj… cyberpunka? to nije žanr), a pogotovu znajući gotovo apriornu introvertiranost i hermetičnost velike većine djela s područja podvrste tvrdog zeefa zvanog cyberpunk. Što ja to pričam? Evo - kao i svi likovni, glazbeni i književni podžanrovi čije su odrednice strogo zacrtane i autarkično neophodne, cyberpunk je zapravo ograničen samim sobom - kad u njemu ne bi bilo računalnih virusa, prividne stvarnosti i plitkog tarantinovskog odnosa prema ljudskome životu, tada on ne bi više bio u stanju obraćati se dijelu publike na koji, čini mi se često, ustvari isključivo cilja - niti bi više bio cyberpunk, ili barem ne bi bilo moguće prepoznati ga kao takvog, kao doskora jako komercijalno i nametljivo literarno i filmsko iskorištavanje činjenice da su računala postala novim masovnim medijem, dijelom globalne, opće popularne kulture i svačijeg života. A kada sam sebe ogradiš pet metara visokom hi-tech ogradom od inteligentne bodljikave žice, nakon nekog vremena bit ćeš prisiljen ili pogledati van, ili se vrtjeti u krug i ponavljati do beskonačnosti.

Eto, tako sam čitati počeo unaprijed opterećen s nekih dvadeset pet dekagrama negativnih predrasuda, priznajem, ali budući da ja zapravo volim cyberpunk (“Neuromancer” još uvijek visoko kotira na mojoj listi 20 najboljih svih vremena), bio sam pripravan dijelom oprostiti autoru naravno i poznato inzistiranje da na najmanje prvih 100-150 stranica knjige posve podjetinjim, a kasnije se pravim slijep na činjenicu da on očito nije računalni programer, a još manje ozbiljan spekulativni sociolog. Pa sam tako i učinio - nije čovjek prvi, a vjerujem niti posljednji cyberpunk-pisac u čijemu društvu bliske budućnosti jedno pored drugog, tijesno prepleteni, koegzistiraju neka vrsta (za cyberpunk) notorno anarhoidnog super-liberalnog predatorskog kapitalizma i orwellovske autarkične post-države koja je rasprodala samu sebe u bescijenje. Mora čovjek debelo podvući ono …punk u nazivu tog vraga kojega piše, zar ne? I još onda dodajte klinku, inače umivenu maminu WASP curicu, koja u slobodno vrijeme zarađuje kintu poslom nepoželjnim i po tjelesno i umno zdravlje kakvog Rambo-specijalca, zatim žuto-crnog hackera koji se jako voli igrati komadom višestruko kaljenog čelika zvanim katana (bljah), gorilu egzotičnog etničkog podrijetla koji se šeće s atomskom bombom u džepu i ubija sve što mu se ispriječi pred nosom, legalizirane mafijaše, razne tehno-manijake i Gadnog Negativca Koji Hoće Zavladati Svijetom, sram ga bilo, i dobili ste najveće dijelove “Potpunog raspada”.

Ali, na sreću, i najmanje važne dijelove - jer, “Potpuni raspad” je (naravno) računalni virus, ali ujedno i lingvistički i biološki virus, metavirus, koji se prenosi i riječju, slikom i tjelesnim tekućinama, a osim toga je još “samo” i droga i religija, barem kako kaže jedan od likova. I da znate, izgleda da ima i pravo, obzirom da se cijela stvar zasniva na mističnim učenjima starih Sumera, ispisanim klinastim pismom na glinenim pločicama, koja se tiču postanka ljudske civilizacije, primordijalnih motiva ustrojstva ljudskog društva, biblijskih citata i denikenovskih interpretacija onoga što se vidi na sumerskim crtarijama (hehe). Najbolje u svemu tome su originalne analogije strukture i rada stanovitih komponenti računala sa strukturom i djelovanjem ljudskoga mozga - najjači i najsvježiji dio cijele knjige, ali o tome smijem samo toliko, da vam ne pokvarim čitanje. Proizlazeće implikacije možda vas neće dramatično natjerati da se “na tren ozbiljnije zagledate” u to kvadratično oko koje u mnogo vas (i mene) značajno bulji zadnjih godina, dok radite ili se igrate, ali ne vjerujem da će ravnodušnim ostaviti ikoga tko imalo voli cyberpunk. (Jel’ počinjem zvučati kao ona najava s korica?)

Ovo je vrijedno djelo. Jest da autor nije propustio debelo zasoliti i svojim viđenjima vjere, etike i morala, ali kog’ se vraga pišu knjige, već da se nešto u njima kaže? Ja sam mu radi tih dvadesetak stranica originalnosti oprostio i zaboravio umalo sve zamjerke. Ipak, mislim da bi sve skupa vrlo ojačalo da g. Neal Stephenson nije svojim spisateljskim stilom, inače pitkim i glatkim koliko to cyberpunkovski izričaj uopće može biti, toliko usredotočeno inzistirao na subžanrovskoj obojenosti i etiketi. Da je ova knjiga izašla do 1990, vjerojatno bi ondašnji ja vrištao od sreće što se tako nešto pojavilo. Izašla je zapravo 1992, a danas, s pet godina zakašnjenja, samo joj žustro i cinično plješćem.

Kruno.