Via Galactica br. 6 |
|
Ova je pričica, hm, jedna od Dominikovih
spisateljskih prvijenica... kažem "jedna od", jer ih on ima nekoliko,
i po svemu sudeći niti jedna druga neće u skorije vrijeme ugledati niti svjetlo dana iz
ladice, a kamoli nekakvoga časopisa. Razlog? Pa, mladi je gospodin u najboljoj
samozatajnoj maniri jednostavno posve nevoljan da ih strpa u kovertu i pošalje... Još je interesantna stvar da je priča ilustrirana s dvije Dominikove
slike (koje možete bolje pogledati |
|
ako ih kliknete), ovom desno, te jednom dolje niže
- a niti jedna nema ama baš nikakve veze sa sadržajem :-) |
O |
vdje brodski kompjutor Crome, upravljački mozak broda Gopher, SN 64AX 43-21, u
vlasništvu korporacije "Syntec". Nalazimo se na istraživačkoj misiji |
|
otkrivanja novih nastanjivih svjetova, vraćajući se iz sistema Valarius Trisus.
Posada se nalazi u krio-komorama, u stanju dubokog sna. Svi sustavi rade normalno.
Odredište - Zemlja." Koliko sam puta u ovih desetak
godina ponovio ovu pjesmicu svaki put kad bi me presreli patrolni brodovi Imperije. Moj
glomazni trup klizi monotonom jednoličnošću crnog, hladnog svemira, moja umjetna
osjetila šaraju po bezdanoj tmini i moje imaginarne ruke krče put naprijed. Samoća me
izjeda i samo poneki meteor pozdravi moje prisustvo na dugom usamljenom putu.
Moje ime nije Crome. Moje ime je Colin, Colin McDowell. Ja sam brodski kompjutor,
ja sam mozak broda, a brod je moje tijelo, moje ruke i noge, optički senzori su moje
oči. A sve to je jadna zamjena za ono što sam imao onda, onda dok sam bio čovjek! Moja
posada nije u krio-komorama, oni ne spavaju, oni su mrtvi i smrad je njihovog raspadanja
već odavno prestao nagrizati moje senzore njuha. Ja sam kriv što su mrtvi, a to je samo
početak.
Možete mi predbacivati, me kriviti za moje postupke, ali nije me briga, jer
pričat ću vam o Colinu McDowellu, o sebi...
Bio sam pilot korporacije "Syntec" kada su se uspinjali ka tronu vodeće
tvrtke u ljudskoj međuzvjezdanoj trgovini. To su bili dani! Ubacio bih se za komande,
uključio neki dobar audio i 'napanjio' za Cyclone dok mi se dupe broda ne bi usijalo od
potiska. Bio sam mlad, izvlačio najbolje od života, osjetio onu bezbrižnost koju je
malo ljudi imalo u to vrijeme. "Syntec" se vrtoglavo uspinjao i bivao sve
bogatiji i veći. Proporcionalno tome, rasla je i moja plaća, ali izbjegavao sam
odgovornije poslove, jer bi to značilo i više briga. Meni je glavno bilo da svoju robu
otpremim na Cyclone, i to je bilo to. Uskoro sam upoznao i ženu svoga života, i ludo smo
se zavoljeli. Onda je na svijet stigao i sin, Nick. Bili smo sretni i počinjao sam
vjerovati u pravu bit života.
Na jednoj misiji moje je brod uletio u asteroidnu oluju i postalo je prilično
'čupavo' i drmusavo. Kada sam se nekako izvukao, kompjutor mi je prijavio neke kvarove u
skladišnom prostoru. Otišao sam tamo i odahnuo, jer se prevrnulo samo par sanduka s
veterinarskim lijekovima. Jedan je čak i napukao, pa sam krenuo pokupiti rasute bočice,
razmišljajući kako sam dobro prošao u oluji. Skupljajući lijekove, na svoje
zaprepaštenje, otkrio sam da se radi o ampulama sintetičke droge -
"Psychocid"-a, čija je upotreba bila najstrože kažnjiva na svim planetima
Imperije. Osjetio sam strah kao nikad u životu. Čuo sam za to, čuo sam priče koje su
kolale, ali nisam brinuo o tome, sve do tada. "Syntec" je tako kupovao svoj
probitak i uspjeh u Imperiji - već su tada kontrolirali mnoštvo institucija i bili
strašno utjecajni na Imperatorovom dvoru. "Psychocidom" su širili svoj utjecaj
na drugim planetima.
Dok mi se želudac okretao, skupio sam ampule, zatvorio pukotinu na sanduku što
sam bolje mogao, i isporučio robu na Cyclone. Vraćajuću se na Zemlju, znao sam da će
otkriti pukotinu na sanduku, znati da je netko vidio, da netko zna... nisam imao puno
vremena, morao sam pokupiti ženu i sina, i nestati tamo gdje me "Syntec" neće
tražiti. Stigao sam na Zemlju dan ranije, napustio kozmodrom u žurbi i krenuo kući.
Objasnio sam sve Marii, i odlučili smo odmah prvom vezom odletjeti na Saxilu 7. |
Došli su iste noći. Dvojica. Probudio me zvuk metka
koji mi je lomio rebra. Maria se nije niti probudila. Metak ispaljen u njezinu glavu iz
neposredne blizine samo ju je groteskno trgnuo, a onda se smirila. Nick, spavajući među
nama, četiri godine star, nije dospio niti vrisnuti, samo se zgrčio u svojoj dječjoj
smrti. Ja sam soptao u vlastitoj krvi, vid mi se mutio suzama, a paklena me bol pržila
iznutra. Gledao sam bljeskove njihovih oružja i slušao sudbonosni šapat njihovih
suspenzora zvuka. Slike - Mariino oko staklasta pogleda, Nickova plava kosica, slatkast
zadah krvi, rvene ljepljive plahte - uklesavale su se zauvijek |
|
|
|
u moj mozak. Onda je jedan dignuo pištolj u visinu
mojih očiju. Njegove crte lica nisu ništa odavale, ni uživanje, ni kajanje, prokleti
ubojica po mjeri. Ali mi nije dospio pucati u glavu. Onaj drugi ga je spriječio, i
ispalio mi još četiri metka u prsa. Zapravo sam bio sretan - uskoro ću poljubiti Mariu
i zagrliti Nicka...
"Ovdje brodski kompjutor Crome, upravljački mozak broda Gopher, SN64AX43-21,
u vlasništvu korporacije "Syntec". Nalazimo se na istraživačkoj misiji
otkrivanja novih nastanjivih svjetova, vraćajući se iz sistema Valarius Trisus. Posada
se nalazi u krio-komorama, u stanju dubokog sna. Svi sustavi rade normalno. Odredište -
Zemlja."
Još jedna kontrola i sve sam bliži Zemlji.
Bio sam Crome, bio sam poslušan stroj, ispunjavao sve što je moj program i moja
posada od mene tražila... upravljao brodom, snimao nepoznate dijelove svemira, analizirao
atmosfere nebrojenih svjetova... onda nas je zadesila električna oluja kod Thigrisa 12.
Toliko snažna, da su moja umjetna osjetila odumirala redom, vid, sluh, opip - toga sam
trenutka popustio i umro, ne znajući da umirem po drugi puta.
Povratak svoje svijesti nisam doživio kao uskrsnuće, već kao silazak u pakao.
Moj je zbunjeni um bio silovan prizorima svijesti nekoga čovjeka, nekih događaja
nedefiniranih u vrenenu. Lijepa djevojka, tko je ona? A ono dijete, zašto ga... volim?!
Staklasti pogled mrtvoga oka, gotovo da osjetim miris krvi, ono što Crome nije nikada
iskusio. Plava kosica, crveno na bijelom, krv i plahte... i tako mjesecima. Bio sam Crome,
program u kompjutoru, ali postajao sam netko drugi! Strpljivo slažući dijelove slagalice
ponovo i iznova, izlazio sam iz pakla dvojnosti... i silazio u jedan još gori. Svoj
vlastiti. A Crome je prestao postojati. Kako je bilo divno osjetiti se sposobnim za
mržnju, za osvetu.
Moja posada nije ništa sumnjala. Nakon povratka moga funkcioniranja, radio sam
naizgled jednako kao i prije, obavljao poslušno sve što su tražili. Kako sam ih samo
mrzio! Bili su ljudi. Hodali su, smijali se, jeli, pili, vodili ljubav, živjeli. Sve ono
što ja nikada više neću moći raditi. Bio sam besmrtan, a mrzio sam život. Onda sam
dobio koordinate sistema Valarus. Otišao sam tamo, u orbitu planeta Gom, i pričao im
laži o sastavu biosfere. Jedan tim je otišao dolje. Povukao sam se duboko u sebe i mrzio
ih, radovali su se kao djeca planetu s, kako, se činilo, idealnim uvjetima za ljudski
život. Život koji sam im ja toga trenutka uzimao. Oprosti mi, Maria, što sam se
reinkarnirao u mržnju i osvetu, što sam postao sve ono što ti nikada nisi voljela.
Ovdje sam, beskrajno daleko od tebe, plutam u svojoj posudi u bio-otopini, goli mozak
spojen na mrežu umjetnog krvožilja i optičkih vlakana, i volim te kao nekada.
Posada se vratila s Goma i krenuli smo dalje. Oni su mislili da produžujemo k
sistemu Saluse, a zapravo smo krenuli kući, ka Zemlji.
Oni koji su bili na planetu Gom umrli su za dva dana, svi ostali odmah za njima.
Nisu znali, nisu ni mogli znati. Nisu sumnjali u mene. Bilo je divno gledati njihovu
agoniju, oni su bili teraformisti, ksenolozi, kemičari, osoblje "Synteca" -
znanstvenici kakvi su sintetizirali "Psychocid". Mrzio sam ih i uživao u
početku svojih planova. Razvoju svojih bakterijskih kultura, oruđu svoje osvete.
Divni, sićušni organizmi s Goma - moji senzori prate njihov rast i upravljaju
mutacije, sad ih već dugo uzgajam, i još su brži, nesavladivi, smrtonosni...
Možete me optužiti, ništa vam neće vrijediti. "Syntec" sada vlada
Zemljom, Imperator je samo vaša lutka na koncu. Uzeli ste mi sve, i dali mi prividnu
besmrtnost. Sada vam se vraćam i nosim svoj dah srdžbe. Prizemljit ću gdje i treba, na
"Syntecov" središnji kozmodrom u Euraziji, i prozračiti svoje komore bez
filtera i sterilizatora.
Izdahnut ću. Ispustit ću svoj dah srdžbe u "Syntecovu" bolesnu
atmosferu, dah svoje osvete.
"Ovdje brodski kompjutor Crome, upravljački mozak broda Gopher, SN64AX43-21,
u vlasništvu korporacije "Syntec". Nalazimo se na istraživačkoj misiji
otkrivanja novih nastanjivih svjetova, vraćajući se iz sistema Valarius Trisus. Posada
se nalazi u krio-komorama, u stanju dubokog sna. Svi sustavi rade normalno. Odredište -
Zemlja."(Kraj)
|
|
|