Via Galactica br. 6

<- Stari brojevi ->

Ova je pričica, hm, jedna od Dominikovih spisateljskih prvijenica... kažem "jedna od", jer ih on ima nekoliko, i po svemu sudeći niti jedna druga neće u skorije vrijeme ugledati niti svjetlo dana iz ladice, a kamoli nekakvoga časopisa. Razlog? Pa, mladi je gospodin u najboljoj samozatajnoj maniri jednostavno posve nevoljan da ih strpa u kovertu i pošalje...

Još je interesantna stvar da je priča ilustrirana s dvije Dominikove slike (koje možete bolje pogledati

Klikni za veliku sliku
ako ih kliknete), ovom desno, te jednom dolje niže - a niti jedna nema ama baš nikakve veze sa sadržajem :-)
 
O vdje brodski kompjutor Crome, upravljački mozak broda Gopher, SN 64AX 43-21, u vlasništvu korporacije "Syntec". Nalazimo se na istraživačkoj misiji
otkrivanja novih nastanjivih svjetova, vraćajući se iz sistema Valarius Trisus. Posada se nalazi u krio-komorama, u stanju dubokog sna. Svi sustavi rade normalno. Odredište - Zemlja."

   Koliko sam puta u ovih desetak godina ponovio ovu pjesmicu svaki put kad bi me presreli patrolni brodovi Imperije. Moj glomazni trup klizi monotonom jednoličnošću crnog, hladnog svemira, moja umjetna osjetila šaraju po bezdanoj tmini i moje imaginarne ruke krče put naprijed. Samoća me izjeda i samo poneki meteor pozdravi moje prisustvo na dugom usamljenom putu.
    Moje ime nije Crome. Moje ime je Colin, Colin McDowell. Ja sam brodski kompjutor, ja sam mozak broda, a brod je moje tijelo, moje ruke i noge, optički senzori su moje oči. A sve to je jadna zamjena za ono što sam imao onda, onda dok sam bio čovjek! Moja posada nije u krio-komorama, oni ne spavaju, oni su mrtvi i smrad je njihovog raspadanja već odavno prestao nagrizati moje senzore njuha. Ja sam kriv što su mrtvi, a to je samo početak.
    Možete mi predbacivati, me kriviti za moje postupke, ali nije me briga, jer pričat ću vam o Colinu McDowellu, o sebi...
    Bio sam pilot korporacije "Syntec" kada su se uspinjali ka tronu vodeće tvrtke u ljudskoj međuzvjezdanoj trgovini. To su bili dani! Ubacio bih se za komande, uključio neki dobar audio i 'napanjio' za Cyclone dok mi se dupe broda ne bi usijalo od potiska. Bio sam mlad, izvlačio najbolje od života, osjetio onu bezbrižnost koju je malo ljudi imalo u to vrijeme. "Syntec" se vrtoglavo uspinjao i bivao sve bogatiji i veći. Proporcionalno tome, rasla je i moja plaća, ali izbjegavao sam odgovornije poslove, jer bi to značilo i više briga. Meni je glavno bilo da svoju robu otpremim na Cyclone, i to je bilo to. Uskoro sam upoznao i ženu svoga života, i ludo smo se zavoljeli. Onda je na svijet stigao i sin, Nick. Bili smo sretni i počinjao sam vjerovati u pravu bit života.
    Na jednoj misiji moje je brod uletio u asteroidnu oluju i postalo je prilično 'čupavo' i drmusavo. Kada sam se nekako izvukao, kompjutor mi je prijavio neke kvarove u skladišnom prostoru. Otišao sam tamo i odahnuo, jer se prevrnulo samo par sanduka s veterinarskim lijekovima. Jedan je čak i napukao, pa sam krenuo pokupiti rasute bočice, razmišljajući kako sam dobro prošao u oluji. Skupljajući lijekove, na svoje zaprepaštenje, otkrio sam da se radi o ampulama sintetičke droge - "Psychocid"-a, čija je upotreba bila najstrože kažnjiva na svim planetima Imperije. Osjetio sam strah kao nikad u životu. Čuo sam za to, čuo sam priče koje su kolale, ali nisam brinuo o tome, sve do tada. "Syntec" je tako kupovao svoj probitak i uspjeh u Imperiji - već su tada kontrolirali mnoštvo institucija i bili strašno utjecajni na Imperatorovom dvoru. "Psychocidom" su širili svoj utjecaj na drugim planetima.
    Dok mi se želudac okretao, skupio sam ampule, zatvorio pukotinu na sanduku što sam bolje mogao, i isporučio robu na Cyclone. Vraćajuću se na Zemlju, znao sam da će otkriti pukotinu na sanduku, znati da je netko vidio, da netko zna... nisam imao puno vremena, morao sam pokupiti ženu i sina, i nestati tamo gdje me "Syntec" neće tražiti. Stigao sam na Zemlju dan ranije, napustio kozmodrom u žurbi i krenuo kući. Objasnio sam sve Marii, i odlučili smo odmah prvom vezom odletjeti na Saxilu 7.

Došli su iste noći. Dvojica. Probudio me zvuk metka koji mi je lomio rebra. Maria se nije niti probudila. Metak ispaljen u njezinu glavu iz neposredne blizine samo ju je groteskno trgnuo, a onda se smirila. Nick, spavajući među nama, četiri godine star, nije dospio niti vrisnuti, samo se zgrčio u svojoj dječjoj smrti. Ja sam soptao u vlastitoj krvi, vid mi se mutio suzama, a paklena me bol pržila iznutra. Gledao sam bljeskove njihovih oružja i slušao sudbonosni šapat njihovih suspenzora zvuka. Slike - Mariino oko staklasta pogleda, Nickova plava kosica, slatkast zadah krvi, rvene ljepljive plahte - uklesavale su se zauvijek Noname - klikni za veliku sliku
u moj mozak. Onda je jedan dignuo pištolj u visinu mojih očiju. Njegove crte lica nisu ništa odavale, ni uživanje, ni kajanje, prokleti ubojica po mjeri. Ali mi nije dospio pucati u glavu. Onaj drugi ga je spriječio, i ispalio mi još četiri metka u prsa. Zapravo sam bio sretan - uskoro ću poljubiti Mariu i zagrliti Nicka...
    "Ovdje brodski kompjutor Crome, upravljački mozak broda Gopher, SN64AX43-21, u vlasništvu korporacije "Syntec". Nalazimo se na istraživačkoj misiji otkrivanja novih nastanjivih svjetova, vraćajući se iz sistema Valarius Trisus. Posada se nalazi u krio-komorama, u stanju dubokog sna. Svi sustavi rade normalno. Odredište - Zemlja."
    Još jedna kontrola i sve sam bliži Zemlji.
    Bio sam Crome, bio sam poslušan stroj, ispunjavao sve što je moj program i moja posada od mene tražila... upravljao brodom, snimao nepoznate dijelove svemira, analizirao atmosfere nebrojenih svjetova... onda nas je zadesila električna oluja kod Thigrisa 12. Toliko snažna, da su moja umjetna osjetila odumirala redom, vid, sluh, opip - toga sam trenutka popustio i umro, ne znajući da umirem po drugi puta.
    Povratak svoje svijesti nisam doživio kao uskrsnuće, već kao silazak u pakao. Moj je zbunjeni um bio silovan prizorima svijesti nekoga čovjeka, nekih događaja nedefiniranih u vrenenu. Lijepa djevojka, tko je ona? A ono dijete, zašto ga... volim?! Staklasti pogled mrtvoga oka, gotovo da osjetim miris krvi, ono što Crome nije nikada iskusio. Plava kosica, crveno na bijelom, krv i plahte... i tako mjesecima. Bio sam Crome, program u kompjutoru, ali postajao sam netko drugi! Strpljivo slažući dijelove slagalice ponovo i iznova, izlazio sam iz pakla dvojnosti... i silazio u jedan još gori. Svoj vlastiti. A Crome je prestao postojati. Kako je bilo divno osjetiti se sposobnim za mržnju, za osvetu.
    Moja posada nije ništa sumnjala. Nakon povratka moga funkcioniranja, radio sam naizgled jednako kao i prije, obavljao poslušno sve što su tražili. Kako sam ih samo mrzio! Bili su ljudi. Hodali su, smijali se, jeli, pili, vodili ljubav, živjeli. Sve ono što ja nikada više neću moći raditi. Bio sam besmrtan, a mrzio sam život. Onda sam dobio koordinate sistema Valarus. Otišao sam tamo, u orbitu planeta Gom, i pričao im laži o sastavu biosfere. Jedan tim je otišao dolje. Povukao sam se duboko u sebe i mrzio ih, radovali su se kao djeca planetu s, kako, se činilo, idealnim uvjetima za ljudski život. Život koji sam im ja toga trenutka uzimao. Oprosti mi, Maria, što sam se reinkarnirao u mržnju i osvetu, što sam postao sve ono što ti nikada nisi voljela. Ovdje sam, beskrajno daleko od tebe, plutam u svojoj posudi u bio-otopini, goli mozak spojen na mrežu umjetnog krvožilja i optičkih vlakana, i volim te kao nekada.
    Posada se vratila s Goma i krenuli smo dalje. Oni su mislili da produžujemo k sistemu Saluse, a zapravo smo krenuli kući, ka Zemlji.
    Oni koji su bili na planetu Gom umrli su za dva dana, svi ostali odmah za njima. Nisu znali, nisu ni mogli znati. Nisu sumnjali u mene. Bilo je divno gledati njihovu agoniju, oni su bili teraformisti, ksenolozi, kemičari, osoblje "Synteca" - znanstvenici kakvi su sintetizirali "Psychocid". Mrzio sam ih i uživao u početku svojih planova. Razvoju svojih bakterijskih kultura, oruđu svoje osvete.
    Divni, sićušni organizmi s Goma - moji senzori prate njihov rast i upravljaju mutacije, sad ih već dugo uzgajam, i još su brži, nesavladivi, smrtonosni...
    Možete me optužiti, ništa vam neće vrijediti. "Syntec" sada vlada Zemljom, Imperator je samo vaša lutka na koncu. Uzeli ste mi sve, i dali mi prividnu besmrtnost. Sada vam se vraćam i nosim svoj dah srdžbe. Prizemljit ću gdje i treba, na "Syntecov" središnji kozmodrom u Euraziji, i prozračiti svoje komore bez filtera i sterilizatora.
    Izdahnut ću. Ispustit ću svoj dah srdžbe u "Syntecovu" bolesnu atmosferu, dah svoje osvete.
    "Ovdje brodski kompjutor Crome, upravljački mozak broda Gopher, SN64AX43-21, u vlasništvu korporacije "Syntec". Nalazimo se na istraživačkoj misiji otkrivanja novih nastanjivih svjetova, vraćajući se iz sistema Valarius Trisus. Posada se nalazi u krio-komorama, u stanju dubokog sna. Svi sustavi rade normalno. Odredište - Zemlja."

(Kraj)