Via Galactica br. 2
<- Stari brojevi ->

ANUBISOVA VRATA

TIM POWERS

Uzevši knjigu u ruke prvo što će vam zapasti za oči jesu odlično dizajnirane korice koje djelomično i otkrivaju ono na što ćete naići čitajući ovu knjigu. To je zasluga Igora Kordeja, koga danas vjerovatno znate kao čovjeka koji je likovno opremio i hrvatsko izdanje Hobbita. Kada krenete istraživati unutrašnjost knjige prvo na što nailazite jest kratki opis radnje (uistinu kratak) koji ide otprilike ovako:

He-he...

Znanstvena fantastika, magija i čarolijska zbivanja te kriminalistička akcija tri su vida literature objedinjene u romanu "Anubisova vrata" Tima Powersa, jednog iz mlade garde angloameričkih pisaca SF-a. Tražimo li vrijedno i zanimljivo štivo, koje ćemo napeto pratiti iz retka u redak, onda je ovaj roman "prava stvar". Iz znanstvene fantastike Powers uzima jednu od fundamentalnih tema-putovanje kroz vrijeme.

U kolopletu zamki u koje su se mnogi autori zapleli on savršeno logično vodi likove kroz vremenske skokove. Iz čarobnjačke literature uzima magiju, nenaravne, ali ne i nadnaravne sile. Kroz kriminalistički pak, zaplet donosi se želja zlih junaka za oživotvorenjem starih egipatskih božanstava. Koriste se sva realna i magična sredstva. Bogato razvedena radnja, obilje likova, igra poviješću, povijesnim i izmišljenim ličnostima, čine ovaj roman privlačnim širem krugu čitalaca.

Onaj koga je ovo zaintrigiralo neka lijepo preskoči nastavak ovoga teksta i neka skokne do najbliže knjižnice te obavezno digne ovu knjigu koja je izašla u izdanju Mladosti iz Zagreba, 1988. godine.

Što, još ste tu? Pa, dobro, da krenemo redom. Ovaj roman je nešto što stvarno ne biste trebali propustiti (tak' bi rekli izdavači) i u pravu su! Priča počinje 1802. u Engleskoj gdje susrećemo dva lika koji čine okosnicu radnje - doktora Romany-a, koji je u stvari ka pravog doktora Romanellia koji je trenutno u Turskoj, te Fikeea, koji je uzročnik svega ovoga što će zadesiti našeg glavnog junaka, no o tome nešto kasnije. Njih dvojica su ono što bi se reklo zli junaci. (Stani! - zavikat ćete vi sad na to,pa što je to ka?! A ja ću biti tako pokvaren, pa ću vam reći da to potražite u knjizi!) Stoga, da se vratimo na početak, gdje Amenophis Fikee pokušava uz pomoć magije otvoriti Anubisova vrata kako bi oslobodio

egipatska božanstva koja su zarobljena iz tih vrata. No čarolija ne uspjeva, Amenophis se pretvara u Psolikog Joa (i o tome kasnije) te bježi. To otvaranje je imalo i nuspojave - otvaraju se tzv. vremenski prolazi koje će iskoristiti mnogo kasnije, točnije 1983., bogataš J. Cochran Darrow (koji ih i otkriva), vlasnik kompanije DERI koji poziva našeg junaka (evo i njega) Doylea, kao autoriteta za Coleridgea, te zajedno s drugim bogatašima koji su bili spremni dati 1000000 $ za to da vide Coleridgeova predavanje 1. 9. 1810. Sve teče ispravno do trenutka kada Coleridge završava predavanje i Doyle (ah, zamalo zaboravih, Doyle koji trenutno piše biografiju, u stvarnosti izmišljenog, engleskog pjesnika Williama Ashblessa), ne izlazi van gdje ga otima doktor Romany koji je zapazio dolazak ovih neobičnih putnika. Što je još gore, ostatak grupe se vraća nazad u 1983.

Ovo je kratki zaplet koji nas uvodi u svijet magije, svijet engleskih ulica s početka 19. stoljeća, svijet prosjaka i bogataša kroz koji Doyle prolazi. Svijet Psolikog Joa (u stvari Fikeea) koji ima mogućnost izmjene duša i s kojim Darrow, koji boluje od raka, sklapa dogovor. Svijet Lorda Byrona kojeg ćete upoznati na zbilja nov način. U svijet tako blizak našemu, svijet u koga ćete vrlo brzo posumnjati nakon ove knjige. U svijet Williama Ashblessa, u stvari Doylea. Doyle se boriza goli opstanak jer je za nj zainteresiran doktor Romany, koji ga uz pomoć Horrabina, želi uloviti i od njega saznati za tajnu putovanja kroz vrijeme, kako bi uspio postići svoj krajnji cilj - uništenje kršćanstva i vraćanje na vlast egipatskih bogova, uništenje Engleske i ponovno uspostavljanje Egipta kao države. Također ga želi ubiti i Darrow koji se trajno naselio u 1810. i sada se želi riješiti svih koji znaju za njega.

Priča se odvija kako na prostoru koji se kreće od Engleske do Egipta tako i u vremenu (od 16. st. pa sve do 20. st.). Uz ove likove pojavljuju se mnogi koji imaju manji ili veći utjecaj na tok cijele radnje, no koji su odlično ukomponirani u pređu cjelokupne priče.

Iako ovo izgleda vrlo zbrkano, sve polako dolazi na svoje mjesto. Magija, putovanje kroz vrijeme, sve na jedan potpuno nov, drugačiji način opisano. što reći na kraju, knjiga se izdiže iznad prosječnih, sličnih knjiga, koje opisuju put kroz vrijeme, sigurno je toliko vrijedna da bude sastavnim dijelom vaše biblioteke, ili da bar možete reći da ste je pročitali.

Donald Maršanić


KOMPJUTORSKE IGRE

Danas smo svi svjesni strelovitog napretka na području informatike, kako na polju hardwarea (HW), tako i na polju softwarea (SW). Razvoj kompjutorskih igara je tekao uporedo s razvojem SW-a i HW-a, ali je u mnogo čemu bio vjesnik promjena, najavljujući nove smjernice (naime, ne smijemo zaboraviti da virtual reality u biti svoju podlogu nalazi upravo na polju igara). No, pitat će mnogi, kakve to veze ima sa SF-om?! Odgovor je vrlo jednostavan. Od svojih najranijih dana preko 75% igara svoju podlogu nalaze u SF-u (sjetimo se odličnih avantura koje su, iako su bile u tekstualnom modu, svojom radnjom, koja je bila smještena u svijet vilenjaka, vampira, čarobnjaka, ili se pak odvijala na nekoj svemirskoj stanici, plijenolo pažnju mnogih generacija koje su svoje noći provodile uz svoj ekran).

Danas, nalazimo, kada na tržištu postoji enormna količina igara, ipak vrlo malo igara koje možemo svrstati u prave SF igre. Naime, jedan moj prijatelj je rekao da su sve igre po svome sadržaju u biti SF. No, da li je tako? Počnimo od početka.

Razvojem tržišta razvijele su se i mnoge podvrste (žanrovi, u koje smo te igre svrstali), tako danas poznajemo arkadne igre (sa svojim podžanrovima poput pucačkih, platformskih, itd.), simulacije (razne simulacije letenja, vožnje, itd.), strategije (koje su se u biti odvojile od simulacija i postale zasebnom vrstom), avanture, te FRP. Neka mi oproste tvrdokorni igrači ako sam zaboravio spomenuti koju njihovu najdražu podvrstu igara, no nas u biti trenutno zanimaju, nazovimo, žanrovi igara jer upravo oni predstavljaju podlogu na kojoj najčešće i nailazimo na SF elemente.

Mnogi programeri iz SF-a preuzimaju samo kulise ili priču, ako takva postoji, koja bi lagano mogla biti napisana i u sadašnjem vremenu, čisto iz komercijalnih razloga (takve su igre poput DOOM-a ili STRIKE COMMANDER-a). Takve igre nisu loše, čak naprotiv, one u biti jesu jedne od najprodavanijih i trenutno jedne od najboljih na tržištu, ali ekspolatiraju SF radi čiste zarade.

Druge su igre rađene po SF knjigama (svi se sjećamo odlične Adamsove knjige "Hitchhiker's Guide to Galaxy" koja je prerađena u isto tako odličnu avanturu, koja je "držala" igrače ispred svojih ekrana tjednima) ili igre koje u sebi sadržavaju sve elemente dobre SF priče, pa se, igrajući igru, osjećamo kao čitaći knjige s tom razlikom što imamo tu moć da utječemo na tok radnje (da li se još sjećate stare dobre ELITE gdje ste se iz svih petnih žila trudili da kao kapetan malog trgovačkog broda dobijete status elite?)

 Tu nailazimo i na posebnu vrstu igara, tzv. FRP (Fantasy Role Playing) igre, koje su, kako im ime i kaže, orjenrirane prema Fantasy-u. Radnja se takvih igara događa u fantastičnom svijetu čarobnjaka i inih žitelja takvog jednog fantastičnog svijeta, u pravilu se radnja odvija iz osobne perspektive što još više naglašava vašu osobnu prisutnost unutar same storije. Tu nalazimo igre poput raznih ULTIMA, EYE OF BEHOLDER-a, RAVENLOFT-a itd.

Iz svega toga možemo izvući zaključak da igre danas prate sve trendove u SF-u (u novije vrijeme, nailazimo i na sve veće zanimanje za Cyberpunk, npr. igre poput DELTA V, ili SYSTEM SHOCK-a). Raspon priča se također kreće od utopijskih (gdje vi kreirate svoje osobne svijetove), pa sve do preživljavanja na Zemlji opustošenoj nuklearnom ili sličnom kataklizmom (BURNTIME), od obrane Zemlje koje napadaju horde raznim vanzemaljaca (UFO, WING COMMANDER), pa do napada na te iste iz čisto patriotskih (?!) razloga (RETRIBUTION).

Stoga, ako ste SF fan, a ne želite biti samo pasivni promatrač gledajući film, ili ne volite previše čitati knjige, što ne spojiti ta dva medija u jedan - otiđite u najbližu prodavaonicu igara, sjednite za svoj (ili prijateljev) kompjutor i pustite da vas mašta nosi.

Donald Maršanić


TUĐINAC  ("Alien")

Film, Velika Britanija, 1979. godina

Režija: Ridley Scott

Scenarij: Dan O'Bannon

Efekti: "Filmfex Animation Services"

Uloge: Tom Skentt, Sigorney Weaver, Veronica Cartwright, Harry Dean Stanton, John Hurt

Proizvodnja: "Twentieth Century Fox / Brandywine-Ronald Shusett Productions"

Trajanje: 117 min.

Jedan od najuzbudljivijih i najnapetijih filmova raznolike znanstveno-fantastične kinematografije. Rađen prema motivima priče Ronalda Shusetta i Dana O'Bannona (koji je autor scenarija), Tuđinac je usredsređen na zbivanja na svemirskom tegljaču "Nostromo", čija posada prima tajanstveni poziv za pomoć sa jedne puste planete, gdje se uskoro spušta izviđački shuttle.

 No, umjesto nekog stvorenja u nevolji, ekspedicija vraća na matičnu letjelicu jednog uljeza koji će brzo narasti postajući uz put sve krvoločniji i opasniji i uspješno tamaneći jednog po jednog člana posade, da bi mu na kraju došla glave posljednja preživjela žena, koja će ujedno prva shvatiti da su svi oni bili zamorčići u jednom eksperimentu preživljavanja. Ovako ispričan Tuđinac se vjerojatno ni po čemu ne razlikuje od mnoštva srodnih ostvarenja, naročito onih '50-tih godina Hollywood-a. Štoviše, kritičari su odmah uočili veliku sličnost sa malo poznatim filmom TO! koji gotovo počiva na identičnom sižeu.

No ono što Tuđinca značajno odvaja od tradicije jeste prije svega sjajna vizualizacija čiji je idejni tvorac švicarski nadrealistički slikar H. R. Giger i koji odlično sugestira klaustrofobičnu atmosferu svemirskog broda odnosno jedne skučene stupice iz koje ljudima nema uzmaka. Tu je zatim sjajno predočen lik naslovnog stvorenja čiji zastrašujući izgled sračunato ide na to da budi najdublje strahove u gledatelju. Doda li se ovome i veoma umješna režija i montaža postaju jasni razlozi koji su Tuđincu donijeli ogroman uspjeh kod publike.

Iako veći dio tog uspjeha proizlazi iz "horor" elemenata, nema nikakvih nedoumica u pogledu žanrovske pripadnosti ovog filma. Kinematografija znanstvene fantastike značajno je obogaćena ovim prvorazrednim ostvarenjem.

(Preuzeto iz Enciklopedije znanstvene fantastike)


JESMO LI UISTINU BILI NA MJESECU?

"Shit, Armstrong, if you're gonna be a smart-ass, do it on your own time, all right? We're on deadline here. Now, do you suppose you could just stick to the script and get it over with?"

According to Bill Kaysing, author of We never Went to the Moon, that may be how it all happend.

Jesu li ljudi ikada bili na Mjesecu? Milijuni Amerikanaca vjeruju da je slijetanje na Mjesec, prije četvrt stoljeća, bila 25 miliuna dolara vrijedna prijevara.Povijesne knjige, enciklopedije, filmovi lažu.U trenutku kada je Neil Armstrong izgovarao svoju famoznu rečenicu:"Ovo je malen korak za čovjeka, a velik skok za čovječanstvu" nalazio se, sa svojim kolegama Edwinom Aldrinom i Michaelom Collinsom, na snimanju supertajnog filma u supertajnom TV studiju negdje u pustinji Nevada.

NASA je krivotvorila cijelu stvar želeći pokazati Sovjetima da su Amerikanci suvereni vladari svemira.

A, je li to zaista istina? Tako bar vjeruje Bill Kaysing, autor šokantne knjige WE NEVER WENT TO THE MOON, koja je uvjerila milijune Amerikanaca da ljudi nikada nisu bili na Mjesecu.Knjiga je nastala prije gotovo dvadeset godina.Sedamdeset dvogodišnji Kalifornijac, Bill Kaysing, autor knjige, radio je za Rocketdyae Reserch Department u južnoj Kaliforniji od 1956-1963.

"NASA nije uspjela otići na Mjesec, i oni to znaju.", kaže Kaysing koji je nakon što je napustio Rocketdyne postao slobodni pisac i autor novinskih članaka.Kad sam krajem pedesetih, radio za Rocketdyne,vršena su istraživanja o mogućnosti slijetanja na Mjesec.Izgledi na uspjeh bili su 0,0017%.Drugim rječima, bilo je beznadno."

Keysing kaže da je slijetanje na Mjesec bilo Američki politički cilj, i kako se nije moglo izvesti, sve je lažirano, a javnosti zamazane oči.NASA naravno odbacuje Kaysingove optužbe, no Kazsing je prikupio cijeli niz činjenica koje, kao kaže, idu u prilog njegovoj teoriji.Na primjer na mnogim slikama sa Mjeseca uopće nema zvijezda.Budući da Mjesec nema atmosferu koja bi raspršivala svjetlost, zvijezde bi trebale biti jasno vidljive.

Također, astronauti su bili jednako osvjetljeni što je u suprotnosti sa dubokim tamnim sjenama koje bi trebale nastati zbog sunčeva sjaja.Ispod 10 000 funti teške lunarne kapsule uopće nama kratera...Kako je onda NASA uspjela provući cijelu stvar? Milijuni ljudi pratili su TV prijenos lansiranja rakete sa Cape Kennedya, a osim toga tisuće ljudi zaposlenih u svemirskom centru morali bi čuvati tajnu!? Kaysing kaže da je zataškavanje zapravo bilo lako: raketa sa astronautima je uistinu poletjela, no čim se izgubila iz vida,

letjelica je poletjela ka južnom polarnom moru, iskrcala posadu, i potom pala na zemlju.Posada i komandni modul prevezeni su vojnim zrakoplovom.Mjesečevo kamenje napravljeno je u labaratorijama na zemlji.Većina ljudi koji su radili za svemirski program zapravo nije znala za prijevaru, tvrdi Kaysing, a oni koji su znali ušutkani su ogromnim svotama dolara.

Kaysing nije ostao usamljen u svom uvjerenju.Bill Brian napisao je 1982. knjigu MOONGATE, u kojoj također govori da ljudi vjerovatno nisu bili na Mjesecu. Ralph Rene, znanstvenik i izumitelj, u svojoj knjizi koja je izašla ove godine iznosi kako bi po najnovijm istraživanjima, ljudi u letjelici bez dvometarskog štita bili "skuhani od radijacije".

Da li je slijetanje na Mjesec uistinu moglo biti simulirano?Dennis Muren, dobitnik osam oscara za specijalne efekte(Bezdan, Terminator 2, Zvjezdani ratovi), kaže da je šestina gravitacije mogla biti simulirana hidrauličkim kranovima i tankim žicama na kojim bi visjeli astronauti, ili su scene mogle biti snimljene pod vodom. Vjeruje da bi takvo, simulirano, slijtanje na Mjesec moglo izgledati uvjerljivo za 99,9% ljudi.Međutim, naučen razlikovati autentične svemirske slike od simuliranih, filmskih, Muren tvrdi kako način na koji se svjetlo odbija od kamere nitko nije mogao krivotvoriti.

Muren je uvjeren da su snimke sa Mjeseca autentične, i sigurno nisu snimljene na Zemlji.Kaysing kaže da je moguće da je Muren upleten u cijelu stvar oko zataškavanja."Devedeset posto Amerikanaca ne zna što se događa u njihovoj zemlji.Ja bih volio biti onaj koji će im to reći, barem dio toga.Također ću podjeliti s njima istinu o Mjesecu, ili ću umrijeti pokušavajući."

Pripremio Davor Banović

(korišten materijal iz časpopisa Wired)


NEGOSTOLJUBIVA VENERA

Površina Venere nikad se nije činila previše gostoljubivom.Temperature se kreću oko 470 stupnjeva celzijusa- što je posljedica nekontroliranog efekta staklenika, dok je tlak u atmosferi prepunoj ugljik-dioksida i sulfatne kiseline 90 puta veći od tlaka na Zemlji.Na Veneri bi olovo teklo poput vode, a voda u tekuće stanju ne postoji već nekih milijardu godina.Mišljenje o Veneri kao o "najgostoljubivijem"planetu u našem sustavu(naravno izuzev Zemlje) i potencijalnoj meti za naseljavanje ili teraformiranje, je pobila američka svemirska sonda "Magellan" podacima o Veneri kao vrlo živom i vulkanski aktivnom planetu.

NASA je objavila prvi detaljni "venerovid" živahnog nam susjeda, te dosad najspektakularnije snimke površiskih pejzaža Venere.Najzapanjujuće su snimke druge najviše planine na Veneri MAAT MONSA koja se uzdiže do visine od osam kilometara.Većina planinskih vrhova, ukljućujući i 9500 visoki MAXWELL

MONTES, izgleda svjetlo i sjajno na radarskim snimcima što ih "Magellan" šalje iz putanje iznad stalnog sloja oblaka.To znači da se radarski valovi snažno odbijaju od čvrste površine tih visova.Površina tih planina upija većinu radarskih valova.

Znanstvenike okupljene oko projekta Magellan zaintrigirala je činjenica da je Maat Mons nedavno prekriven slojem lave.Stijanje na površini planinskih vrhova čini se brzo se mijenja u vrućoj, kemijskoj aktivnoj atmosferi Venere i stvara sloj tla bogat željeznim sulfidom.Znanstvenici vjeruju da taj mineral ostavlja jasnu sliku na radarskom zaslonu.

Takvo prekrivanje bez sumnje se zbilo u nizinskim dijelovima Venere: ranije snimke planeta otkrivale su velike površine na kojima gotovo uopće nije bilo kratera.Na planetu poput Zemlje to bi se moglo lako obraditi:postojana erozija uklanja sve ožiljke na površini.Ali premda se na Veneri mogu zapaziti tragovi erozije uzrokovane vjetrom, najbolje su objašnjenje za nepostojanje kratera periodični izljevi lave."Magellan" je prikupio izravne dokaze o takvim izljevima, ukljućujući i skamenjene uzvisine i očvrsle "potoke" tekućeg stijenja što su se slijevali niz planinske visove.Na Veneri postoje i drugi znaci geološke aktivnosti,

ukljućujući prijeteće rasjede kao i nekoliko uočljivih "zaustavljenih kadrova" izdizanja planina.Međutim sve donedavno nije bilo jasno da li je Venera još aktivna, ili je ta aktivnost prestala prije tko zna koliko milijuna godina.Cijela pretpostavka o Veneri kao aktivnom planetu još nije dokraja dokazana, ali "Magellan", koji već završava dugo iscrpno istraživanje površine tog najbližeg nam planeta, možda će razriješiti spomenutu nedoumicu.

Pripremio Aleksandar Kristek

(korišten materijal iz časop. Priroda br.807 / Newsweek)


PISMO ČITATELJA:

Tomić Igor, student, Rijeka

"VIA GALACTICA je vrijedan zbog toga što se pojavio kao iskrica svjetla u mraku SF života kod nas.Lijepo je što je časopis informativnog karaktera pa i obrazovnog. Moglo bi se reći da je jednostavno vodič kroz SF svijet, no smatram da bi postao monoton sa cjelokupnim tekstualnim sadržajem bez ponekog ilustriranog prikaza, stripa ili SF pričicu.Mislim da bilo interesantno prikazati ilustracije SF - ilustratora amatera koji bi na taj način mogli pokazati svoj rad, a vjerujem da takvih ima.Smatram da bi se također trebala uvesti i INFO rubrika iz svih tekućih zbivanja u SF svijetu kao što su film, književnost ili pak strip.U prvom broju mi se jako sviđaju članci o SF ilustratorima, zatim o SF nagradama kao i rubrika iz SEDME UMJETNOSTI. Pohvaljujem pionirski pilot broj bez obzira na kvalitetu papira i sadržaja i nadam se i čekam nestrpljivo sljedeći.Želim puno uspjeha u budućem radu."