Zoran Krušvar

Planet

Zoran Krušvar je objavio svoje SF priče gdje god se to u Hrvatskoj može (Istrakonske zbirke, Futura, SFeraKonske zbirke, Jutarnji list...), a prošle godine mu je u biblioteci SFera objavljena i zbirka kratkih priča "Najbolji na svijetu". Dvostruki je dobitnik nagrade SFera.

Visoka prilika bacala je svoju sjenu niz strmu liticu, grijući leđa posljednjim zrakama svjetlosti bezimene zvijezde, koja je tonula u divlji obzor negostoljubivog planeta. Odnosno, bijedne isprike za planet, što bi brzo zaključio svaki iole iskusniji putnik kroz svemir, a vlasnik sjene koja će za nekoliko stupnjeva rotacije spomenutog objekta izblijediti zajedno sa danjom svjetlošću bio je itekako iskusan. On je Prvi Časnik na Zapovjednom Brodu flote, funkcija koja se ne dostiže lako. Većinu svog života proveo je lutajući od sazvježđa do sazvježđa, u svetoj misiji da ostvari dječački san satkan one iste tople noći kad je ležao pod vedrim nebom na plaži ispred kuće svojih predaka i zurio u svjetlucave mozaike rastegnute visoko iznad oblaka. Tada se pitao kako je tamo. Sada mu je žao što je saznao.

Tijelo mu je bilo posuto ožiljcima iz tisuću bitaka. To je nešto što ide uz posao. Navikneš se. Postoji valjda neko univerzalno pravilo da su stanovnici neistraženih planeta divlji, nesposobni za komunikaciju te krajnje agresivni. Borio se sa letećim čudovištima koja bi eksplodirala pogođena, sa vještim lovcima koji su krvarili kiselinu, sa parazitima koji kontroliraju tuđe misli, reinkarnirajućim gorostasima i širokim spektrom ostalih oblika života rasutih diljem svemira. Nije bilo lako, ali on je to podnosio. Podnosio je to iz ljubavi. Iz ljubavi prema zvijezdama, prema svemiru... ali najviše od svega iz ljubavi prema njoj. Bila je skoro dijete kad ju je upoznao i gledala ga je istim pogledom kojim je on gledao u noćno nebo. Nikada nije postavljala uvjete za svoju ljubav. Voljela ga je i to je bilo sve. Uskoro je shvatio da i on voli nju. Zvao ju je Ljubljena. Samo tako. Bio je odlučio da će uskoro naći zgodnu planeticu sa ugodnom atmosferom, možda nešto slabijom gravitacijom, pitomim krajolikom i skrasiti se. Imati djecu. Puno klinaca.

Nekoliko mlađih kadeta bojažljivo mu se primaklo. Poznavao ih je. Dobri dečki, vrijedni i odani. Jedan je istupio i obratio mu se:

"Gospodine Prvi Časniče!"

"Reci."

"Trebaju Vas na brodu. Kažu da je hitno."

"Dobro. Dolazim odmah. Možete ići."

Propisno su ga pozdravili i izgubili se. Još jedan pogled niz liticu. Dokle god je sezao pogled, tlo je nosilo rane nedavnih bitaka sa domorocima. Jedva vidljivi tragovi inteligencije u njihovim mahnitim pogledima, dovoljno napredni tek da razviju nekoliko primitivnih oblika oruđa i oružja i neku vrstu zapovijedne hijerarhije. Ali svaka bitka bila je do zadnjega. U daljini se nisu vidjela njihova naselja, jer su odavno bila uništena. Nije bilo ničega osim ruševina što bi ukazivalo na prisustvo domorodaca, ali bili su tu. Nisu palili nikakve vatre, nikakva svjetla. Njihova djeca su se smrzavala, starci tapkali u mraku, ali nisu odavali nikakvog znaka koji bi pomogao da se utvrdi njihova lokacija. Među kadetima je kružila priča da njihovi neprijatelji čak i umiru u tišini, da ne otkriju položaj.

Spustila se noć i izbrisala boje sa krajolika. Zaslon na viziru kacige Prvog Časnika automatski se uključio i moćni procesor je gotovo savršeno reproducirao sliku okoliša. Trebalo je vrlo malo vremena da se podese boje. "Izvrsna oprema" pomislio je Prvi Časnik "za uživanje u pogledu." Nažalost, krajnje nepodesna za borbu. Ista oprema skrivila je tragične gubitke u prvom sukobu po dolasku na planet. "Previše smo vjerovali našoj superiornoj tehnologiji" prisjećao se Prvi Časnik, "pokazalo se da novi operativni sistemi u vojnim kacigama bijedno sporo i neefikasno reagiraju na njihovu kamuflažu. Toliki dobri vojnici poginuli zbog loše izvedenog operativnog sistema. Užas." No, bilo je vrijeme da krene. Čekali su ga na brodu, a on se bojao da zna i zašto.

Uskoro je sjedio u Glavnoj Dvorani Zapovjednog Broda koji je kružio visoko u orbiti oko nesretnog planeta. Pred njim je treperila projekcija pogleda koji bi mu se pružao kada bi sa ovoga mjesta gledao planet. Nije ni sam znao zašto gleda tu projekciju; planet je bio ružan. Bio je ružan u svakom pogledu i u svim segmentima. Kad ga je prvi put vidio iz svemira, odmah je zaključio da nijanse boja koje prevladavaju na njegovoj površini nikako nisu skladne i ugodne oku. Tada ga je to još i zabavljalo. A onda su se iskrcali. Odijelo mu je filtriralo zrak, čineći ga pogodnim za disanje, ali taj smrad.... grozno. Cijela atmosfera je smrdila, bilo je daleko previše metana u njoj. I nebo nije bilo vedro kao kod kuće, bilo je puno više oblaka. Ispod neba, površina planeta izgledala je... pa, pogrešno. To je najjednostavniji opis. Kako drugačije opisati sva ta odstupanja od onoga što bi netko nazvao "lijepim pogledom"? Reljef je bio jeziv. Biljke koje su rasle uokolo izgledale su sablasno, a zvukovi koje su životinje ispuštale noću bili su već dovoljan razlog da mnogi kadeti razmisle ponovo o svom odabiru životne profesije. Čak je i more bilo pogrešne boje.

Ali najgore od svega bili su domoroci.

Bili su niski, dlakavih glava. Uska, košćata lica odavala su izraz tuposti. Glasali su se grubo, i teško je bilo povjerovati da ti zvukovi mogu poslužiti kao sredstvo komunikacije, što su doista bili. Tijela su im izgledala krhko, i bila su prekrivena odvratnom, pomalo prozirnom teksturom. Prvi Časnik je bio sretan što su imali običaj nositi na sebi neki prvotni oblik odjeće, koji je bar donekle sakrivao njihovu ružnoću. Ništa nažalost nije moglo sakriti smrad koji je izbijao iz svake njihove pore. Kretali su se na krhkim prutićima koje im je greška u evoluciji podarila umjesto udova. Čak im je i tehnologija bila tisućama godina zaostala za našom. Po opisu ne zvuče baš kao dostojni protivnici, zar ne?

Greška. Velika greška.

Svaka njihova jedinka disala je i živjela samo za jedno: borbu. Ratovali su divlje i okrutno, negirajući postojanje koncepta predaje ili milosti. Prvi domorodac kojeg su sreli po iskrcavanju reagirao je neprijateljski, i niti jedan nakon njega nije reagirao ikako drugačije. Prvi Časnik se sjećao kako je često govorio svojoj Ljubljenoj:

"Potpuno istrijebljenje je jedini način na koji ćemo imati mir na planetu."

"Nemoj tako, jedini. Oni su inteligentna bića. Povući će se..." pokušavala ga je razuvijeriti. Ona je bila suviše dobra. Vjerovala je u dobrotu i pravdu, kajanje i oprost... suviše dobra. Pokušavala je uspostaviti kontakt s njima. Imali su na brodu nekoliko zarobljenika, koje su uspjeli spriječiti da si oduzmu život. Ljubljena je provodila mnogo vremena oko njihovih kaveza. Pomagala je oko liječenja njihovih rana, oponašala njihove zvukove, učila riječi, nadala se da će uspjeti uspostaviti neku komunikaciju s njima, željela ih je uvjeriti da prestanu sa neprijateljstvima. Nije uspjela.

Među zarobljenicima ležao je jedan kojem su bile dijagnosticirane teške psihičke traume. Cijele dane je ležao nepokretan, iako pri svijesti. Ni na koji način nisu liječnici uspjeli natjerati ga da se pomakne. Počeli su ga ignorirati. Svi. A on je samo nepomično ležao, pogleda nepovratno fiksiranog u jednu točku. Ali kada je prije tri dana pored njega prošao brodski liječnik u pratnji Ljubljene, zvijer je otkrila svoje pravo lice. Domorodac je skočio poput divlje životinje, sa liječnikovog pojasa skinuo kiruršku monomolekularnu oštricu koja se koristila za amputacije i Ljubljenoj odvojio glavu od tijela.

Prvi Časnik je tada sjedio u istoj ovoj prostoriji, na istoj stolici, kada su ga obavijestili o njenoj smrti. I sada će ga ponovo obavijestiti o smrti, ali ovaj put je to očekivao. Znao je dobro što sada slijedi. U prostoriju su ušli ostali visoki časnici i pozdravili ga kao najstarijeg po činu. Zatim je ušla liječnička komisija i saopćila ono što su već svi znali: "U jučerašnjoj rutinskoj kontroli sektora Alfa1, označenog kao sigurno područje, patrola predvođena Kapetanom zapovjednog broda ušla je u neprijateljsku zasjedu. Patrola se uspjela spasiti uz brojne gubitke, a Kapetan je pretrpio teško ranjavanje u području glave i vrata. Unatoč svim našim naporima Kapetan je jutros podlegao ozlijedama. Slava mu." Svi prisutni su odali počast preminulom, a zatim su službeno predali Zapovjedni Brod najvišem na hijerarhijskoj ljestvici: Prvom Časniku.

Kapetana su pokopali u svemiru, na isti način na koji je prije tri dana otišla i Ljubljena. Kasnije, na Zapovjednom Mostu, prišao mu je Drugi Časnik i obratio se uz pozdrav flote:

"Gospodine!"

"Izvolite Drugi Časniče."

"Zapovjedni Brod je u potpunosti pripreman, i posada očekuje Vaše zapovijedi."

"Vrlo dobro. Dovedite mi Zapovjednika Brodske Artiljerije."

"Na zapovijed!" rekao je Drugi Časnik i uskoro je Zapovjednik Brodske Artiljerije salutirao pred Prvim Časnikom:

"Gospodine!"

"Zapovjedniče Brodske Artiljerije," tiho ali odlučno je govorio Prvi Časnik "ovo su vaše dužnosti: u najkraćem mogućem roku pripremiti ćete svo raspoloživo oružje dalekog i srednjeg dometa te po dojavi da su se sve naše snage vratile na brod, otvoriti vatru na planet. Drugi Časniče!?"

"Da, Gospodine!" javio se Drugi Časnik.

"Obavijestiti će te kartografe da sa ove lokacije izbrišu planet i unesu oblak meteora. Obojica pristupite izvršenju zapovijedi odmah."

"Na zapovijed!" u glas su uzviknuli Drugi Časnik i Zapovjednik Brodske Artiljerije te krenuli obaviti svoje dužnosti.

Prvi Časnik je gledao projekciju ružnog, malog, bezvrijednog planeta. Mrzio ga je. Njega i njegove stanovnike. Kako su ono domoroci zvali svoj planet? Provukao je sivozelena ticala svoje niže lijeve ruke kroz šumu krakova koji su se spuštali sa njegove ljuskom pokrivene glave i duboko uzdahnuo.

Zemlja. Domoroci su planet zvali Zemlja. Prokleta bila ona i prokleti bili Zemljani.