Iain Darby

Naestorogodišnji tuđinac

Novi autor na našim stranicama, Iain Darby, je Škot, živi u Birminghamu, kako sam kaže gotovo je četrdeset godina star, a pisanjem se bavi posljednje dvije godine. Kratke su mu priče objavljivane u Engleskoj, Irskoj i Americi, a najviše voli Bradburyja, Tonyja Daniela i Petera Hamiltona. 'Naestorogodišnji tuđinac' objavljen je u američkom magazinu 'Somniloquoy' prošle godine. Iako u njoj nema novih ideja, priča je vrlo duhovita i vrijedi je pročitati.

"Doktore, zabrinuta sam", rekla je gospođa MacAllister, kršeći ruke sugestivno.

Liječnik joj je poklonio jedan od svojih najuglađenijih, strpljivih i profesionalno razumjevajućih pogleda, kakve se stječe izravno s diplomom.

"Gospođo, nije neobično da se majke brinu za svoju naestorogodišnju djecu. Baš nasuprot. Ali ste vi dopustitli toj zabrinutosti, tom prirodnom materinskom nagonu, da se prelije u neurozu. Time se moramo baviti."

Gospođa MacAllister nelagodno se premještala na prihijatrovom ležaju. Osjećala se uplašeno i ranjivo. Znala je da je ON vani. Da sluša. Dugo iskustvo naučilo ju je da ON može čuti razgovor u drugim sobama, kroz zidove od opeke i zatvorena vrata. Nije bilo prepreka za NJEGOVE moći.

"Recite mi, gospođo, zašto se bojite svoga sina? Je li to možda zato što je njemu sada šesnaest, pa vi shvaćate svoju smrtnost? Da i vi starite? Da ste dio 'starije' generacije?"

Gospođa MacAllister čvrsto se uspravila na ležaju i nagnula prema psihijatru. Gledajući ga u lice brzo je rekla: "Ne razumijete." Udahnula je duboko. "Ja vjerujem da je on tuđinac."

Liječnik se nasmijao i nakrivio glavu na jednu stranu, kao podsmješljiva lutka.

"Dajte razmislite što govorite."

"Znam. Mislite da sam luda. Ali sam vidjela dokaz, doktore, žvim s njim svaki dan. Ne dokaz koji biste mogli odnijeti vlastima, ON je previše oprezan za tako nešto, samo neizravni dokaz, ali dokaz, to svakako."

Liječnik se nasmiješio svojim strpljivim osmjehom i polako nagnuo prema njoj. "Pa mi ga onda recite, gospođo, recite mi taj svoj dokaz."

Gospođa MacAllister legla je natrag na kauč i počela pričati, zureći u strop.

"Počelo je kad je napunio tri godine, prije toga je bio savršeno dijete. Onda se promijenio. Vjerujem da je bio promijenjen, da su ga zamijenili, znate? U jaslicama, vrtiću, negdje... jednoga sam dana samo imal dijete koje nisam mogla prepoznati. Počeo je postavljati pitanja. O, znam da svi klinci pstavljaju pitanja, ali ova pitanja nisu imala kraja. Zašto je voda vlažna? Zašto ptice lete? Zašto su autobusi veliki? Što taj čovjek radi? Zašto? Zašto? Zašto? I tako godinama.

Skoro su ga zamijenili, vidite. Morao je učiti, i to brzo. U školi ga druga djeca nisu voljela, stekao je samo par prijatelja, a i tim je dominirao - načinio od njih robove - unčinio je da mu daju svoje igračke. Ostali, koje nije mogao podčiniti, tukli su se snjim ili ga ignorirali. Znali su, vidite, znali su da je drugačiji.

Kako je postajao stariji, odbio je više pomagati u kući. Provodio je sate sam u svojoj sobi. Rekao je da se igra sa svojim računalom, ali mislim da je komunicirao...", zastala je, "...s nečim. Često bismo čuli njegov glas. Ali samo njegov. Odgovori su bili u njegovoj glavi. Više to ne čini."

"Jer je odrastao?", ubacio se liječnik.

"Jer je svladao umijeće telepatskog slanja misli, jednako kao i primanja."

Liječnikove su se obrve nabrale, njegov je strpljivi osmjeh postao nestrpljiva grimasa, usne su mu oblikovale O, a zatim se posve umirio. Za trenutak je bilo sasvim tiho.

"Što otac misli o njemu?", upitao je.

"Otac mu je umro. Ništa mi nije rakao, ali znala sam da i on sumnja. Uvijek su se svađali, uvijek. ON nije mogao prihvatiti očev autoritet, znate, imate autoritet jedino ako ste pravi roditelj. Njegov mi je otac jednom rekao, nakon što je ON uništio očev staklenik: nije mi sin, rekao je, nije mi sin.

Nisam sve to mogla spojiti ispočetka, ali kasnije je postalo sve očitije kako je postajao naestorogodišnjak, a sad sa šesnaest kao da to više niti ne skriva. Oblači se u čudnu odjeću, preveliku i vrećastu. Često mislim da sva ta široka odjeća skriva kakved tuđinske izrasline, nekakve dodatne udove koji bi ga otkrili. Nisam ga vidjela golog od njegove desete godine. Uvijek zaključava vrata kupatila i ponekad ostaje unutra satima... slušala sam kroz vrata, ali sve što sam čula bili su neki čudni šljapkajući zvuci. Ali mislim da tad kominicira s drugima od svoje vrste. Vidite, nema brave na vratima spavaonice. Vjerujem da planiraju preuzeti svijet iz mojega toaleta. I plan im izglada dobro napreduje: uvijek izlazi vruć i nasmiješen.

Više sa mnom ne razgovara, ima sve informacije koje je od mene trebao. Provodi većinu vremena sa svojom djevojkom u sobi slušajući glazbu ili gledajući video. Ali ta glazba nije prava glazba, doktore: zove je 'teški metal'. Mislim da time hipnotizira djevojke, tako da ih može lakše oploditi i proširiti svoju rasu. To je njegov dio plana. I to on i čini, toliko je djevojaka bilo u toj sobi, previše."

Zatim je utihla.

"A video?", podsjetio je doktor.

"Zvjezdane staze", odvratila je gospođa, "sve epizode."

"Gospođo MacAllister, imati puno djevojaka i gledati Zvjezdane staze ne čini dečka tuđincem."

Liječnik posegne preko svojega radnog stola, privuče blokić s receptima i započne pisati. "Želim da uzmate po dvije ove tablete tri puta na dan." Pružio joj je recept. "Opustit će vas, pa ćete shvatiti koliko šašavo sve ovo zvuči. Reciti mojoj tajnici da vam ugovori opet za slijedeći tjedan, pa ćemo ponovo o ovome razgovorati."

Gospođa MacAllister stajala je na trenutak, privijajući recept na grudi.

"I pošaljite sina k meni na trenutak, hoćete li?", dodao je liječnik, kako je izlazila kroz vrata.

Malo kasnije mladi je čovjek stao pred liječnika. Visok, naočit, moderno obučen. Liječnik mu se nasmiješio. "Molim zatvori vrata i sjedni."

Dečko je tako učinio. Ali liječnik nije sjeo, već je pogledao dolje na njega.

"Budalo", rekao je.

Dečko se nije uznemirio. "Nisu me trebali staviti s domaćinom tako osjetljivim kao što je ona."

"Možda", odgovorio je doktor, "ali šteta je učinjena. Na sreću nema pravih dokaza, samo majčinske instinkte. Svejedno je moramo ušutkati. Budi sigiran da uzma tablete koje sam joj prepisao, to će riješiti problem."

Dečko je kimnuo glavom i ustao. "Iznenađuje me da ih tako malo osjeća što se događa. No, usporediti nas s ljudskom djecom nije lako. Nije ih više ni tako puno ostalo."

"Da", rekao je doktor. "I telepatski utjecaj raste. Dobro si učinio što si je doveo amo."

Dečko se nasmiješio. "Eh, zapravo sam htio upoznati našeg šefa promidžbe. Biće koje je uvjerilo Zemljane da je prirodno da njihova djeca budu tako različta od njih - biće koje je izmislilo generacijski jaz."

Liečnik je kimnuo glavom, skromno prihvaćajući priznanje. Diskretno su podligli majice i protrljali ticala u tradicionalnom pozdravu svoje vrste.

Onda je dečko otišao.

Nakon što je odveo majku u ljekarnu, nastavio je razmišljati kako će oploditi što više mladih djevojaka i zavladati svijetom. To je, naravno, bila i ambicija pravih ljudskih šesnaesterogodišnjaka, dok ih je još bilo.