Viktorija Faust

Psiho-faktor

Iskreno, ova priča nekako nije imala sreće kod nas, jer je primljena davno i izgleda nekako bila zagubljena. Pronašli smo je neki dan, pročtali je i... neke stvari zaista sasvim nezasluženo čekaju u redu. Autorica je u međuvremenu, pišući uglavnom za Futuru, ponijela titulu prve dame hrvatskog horrora, znate? Pa iako ovo nije 'klasični' horror, ipak provjerite zašto.

- Tako se svježom osjećam, doktore. Tako potpuno... kao posve nova žena. Ne mogu ni zamisliti da sam ista ona osoba koja je onoliko patila. A sve to mogu zahvaliti vama. Doktore, učinili ste čudo.

- Ne, ne, draga Helena. Vi ste ta koja je učinila čudo. Vašom voljom, vjerom, snagom i upornošću. Sve što sam ja učinio bilo je da sam vas osobodio straha i pružio vam mogućnost da iskoristite te svoje prirodne sposobnosti. Na tome mi ne morate zahvaljivati. To je moja dužnosti.

- Ali biti tako nesebičan prijatelj koji stoji na usluzi dan i noć, bez obzira na sve, to ne možete reći da je samo dužnost liječnika prema pacijentu. Jer ja doista smatram vas za svog prijatelja. Nadam se da su osjećaji uzajamni.

- Draga Heleno, počašćen sam - ispratio ju je do vrata galantno ih otvarajući. - Do skorog viđenja. I ne zaboravite: tko je vaš omiljeni pisac, Helena?

Ona se značajno nasmiješila, dodirnula njegov okovratnik i onda koketno odlepršala niz hodnik i čekaonicu, praćena pogledima ostalih pacijenata. Doktor ju je ispratio sa zamišljenim smješkom i tek kad su se vrata zatvorila za njom trgnuo se:

- Tko je slijedeći, Liz? O, gđo Hasttleman! Samo izvolite. Kako smo danas?

* * *

- Promocija je u subotu, Gary. Nadam se da nećeš zaboraviti. - Kako bih zaboravio? Max, vrijeđaš me.

- Ne zamjeri, Gary. Znam kako si zauzet, a zaista bih volio da dođeš. Ovo je važan dan za mene.

- Shvaćam i ne bih to propustio ni za što na svijetu. Lucy i ja se jako veselimo promociji. Dapače, pozvali smo nekolicinu naših prijatelja. Svi jedva čekamo da vidimo knjigu. Zaista, Max, zašto sve držiš u tolikoj tajnosti? Sve do prije tjedan dana nisam ni znao da pišeš knjigu, a sada je odjednom promocija u subotu. O kakvoj je knjizi riječ?

- Vidjet ćeš u subotu. Kupi knjigu, Gary. Pročitaj je. Mislim da će ti se svidjeti.

- Da, ali o čemu je tiječ? Tvoja agentica šuti kao zalivena.

- Jadna Mandy. Nisam ni sumnjao da nećeš pokušati izmamiti što iz nje. Pusti Mandy na miru, Gary. Neće ti reći ništa. Sve što želiš znati saznat ćeš u subotu.

- Težak si igrač, Max. Reci mi bar ovo: radi li se o profesionalnoj knjizi ili si se bacio u beletrističare. Nekako te ne mogu zamisliti kao ovog poslijednjeg, a za stručne knjige u profesiji znam da si uvijek govorio kako ti ne pada na um da ikad napišeš jednu, da je to prostituiranje profesije. Što je onda, Max? Ili si se promijenio ili te ja ne poznam onoliko dobro koliko sam mislio da te poznam. Ili nešto treće.

- Hmmm. Nešto treće, Gary. A što se tiče poznavanja: dobro me poznaješ. Ali zašto razbijaš glavu nepotrebnim pitanjima. Sve će ti biti odgovoreno u subotu. Čuj, netko mi je pred vratima. Morat ću prekinuti. Onda, vidimo se u subotu?

- Vidimo se u subotu, Max. Moram ti priznati; zaintrigirao si moju maštu. Znajući te nećeš me razočarati.

- Nikad, Gary. Spremam i tebi i svima drugima nešto što još nikada niste vidjeli. Razočarani? Ne, to je ono zadnje što biste mogli biti. Vidimo se u subotu.

Klang!

On spusti telefonsku slušalicu i ostade zagledan u nju u polutami svog ureda. Bilo je već kasno u noć i nikoga nije bilo pred vratima. Zgrada je bila posve pusta. Svjetlost od grada dopirala je kroz otvorene rebraste zastore prozora na sedamnaestom katu visoke poslovne zgrade i padala na njegovo lice, žuta i siva, zadržavajući se na površini njegovih blještavih očiju i gubeći se u dubini njegovih tamnih zjenica. Zjenice su bile neobično krupne i začuđene, a borice oko njegovih očiju postadoše nešto dublje jer ih obasja osmjeh koji je bio sve samo ne radostan. Borice se skupiše i suziše njegove oči.

Osmjeh je bio zloban.

* * *

- Kažem ti, Max: Ne sviđa mi se sve ovo. Nisam sigurna da ovo nije kažnjivo.

- Mandy, Mandy, Mandy... Koliko puta da ti kažem: ne brini. Ovo je samo jedan mali eksperiment. Uostalom, cijela ta stvar nije tvoja briga niti je tvoj posao. Tvoj posao je da se pobrineš oko prava i prodaje. Ja sam svoj posao obavio: dao sam ti dobar materijal kojim se može učiniti čuda. Ti si napravila dobar posao našavši mi dobrog izdavača. Sada samo treba pričekati i pobrati plodove našeg rada.

- Nadam se da si u pravu, Max. Ali ipak ti kažem: ne sviđa mi se sve ono manipuliranje.

- Oh, Mandy, hoćeš li prestati? Za jednu tako lijepu, inteligentnu mladu ženu ti si malo previše nervozna. Kažem ti to kao prijatelj i liječnik. Nije dobro za tebe. Osobiti zbog toga što je bezrazložno. Kome je ikada škodilo malo reklame?

- Malo reklame, Max?! Tvoja knjiga je Biblija reklame. I to ne bilo kakve reklame. Tvoja knjiga je proizvod s fluorescentnom naljepnicom koja kaže "kupi me", ali malo suptilnije, a opet intenzivnije prirode. Vjeruj mi, da me nisu upozorio na sve one male igrice slika i riječi ne bih primjetila sve te male marketinške zamke. Ali čak i upozorena ja shvaćam snagu onoga što si učinio; nakon pročitane knjige ja sam imala neodoljiv poriv da je kupim! Ne jedan primjerak. Na stotine! Imala sam potrebu vidjeti stotine primjeraka te knjige na svojim policama. A znala sam da je riječ o triku. Ja se bojim, Max, da bismo zbog ovoga mogli nastradati.

- Ogradili smo se od toga. Izjavom o tome da je knjiga primjer kontrole uma i da se autor ograđuje od mogućih posljedica mi peremo ruke od svega. Izdavać je pristao. Čemu briga, onda. Promocija je u subotu. To što će neki ljudi možda zaista pasti pod njen utjecaj to nije naša stvar. Bili su upozoreni.

- Max, ti si podlac.

- Ali inteligentni podlac, Mandy, draga. A ti si dovoljno inteligentna mlada žena i sama da shvatiš koliko ćeš profitirati od mog malog projekta.

- Mogu li biti iskrena, Max? Ako se iz tvoje knjige eliminiraju sve te bombastične psiho-manipulativne reklame i ostavi samo goli tekst, samo golo štivo, Max, moram ti reći: tvoja knjiga je smeće.

- Znam.

- Ne vrijeđa te to?

- Mandy, ja nikada nisam mislio dobiti Nobelovu za književnost. Ova knjiga je tu zbog hipoteke nad kućom, zbog alimentacije za onu kučku, zbog Cassy koja voli skup nakit. Znaš moju situaciju, Mandy. Istina da se ograđujem od posljedica ove knjige, ali ne kažem da neću iskoristiti situaciju. Ako netko založi kuću i kupi cijelo skladište, ne kažem da ću vratiti novac. Dapaće. Prizivam to. Očekujem takvu reakciju. Ili više-manje takvu. To bi značilo da sam postigao ono što sam htio.

- Svejedno, bojim se, Max. Sve je ovo igra na oštrici mača.

- Tim bolje. Zar ne voliš malo uzbuđenja, Mand? - njegov glas je bio dubok i intrigantan i bez sumnje seksi u njegovom pokušaju da je trgne iz tog njenog raspoloženja. Max je dobro poznavao igru. Ona uzdahne.

- Ne znam što ću s tobom, Max.

- Možeš me samo voliti ili mrzjeti, Mand. I u svakom slučaju zaraditi na mom talentu. Ne budi tako ukočena. Sve će proći u najboljem redu. Uh! Sad moram ići. Čeka me novi pacijent.

- Čuj, Max, samo još jedno pitanje. Reci mi da nisi radio nikakve slične igrice sa svojim pacijentima. To bi nas ozbiljno ugrozilo, znaš. Ako se sazna da bi manipulirao njima radi osobnih interesa... to bi nas pokopalo.

- Nisam budala, Mand. Znam što radim. Idem sad. A ti ne brini. Sve će biti savršeno.

- Držim te za riječ, Max. Vidimo se u subotu.

- Vidimo se, Mand.

Klang!

Na vratima je stajala Rosa Clow uzbuđeno dašćući, njene velike zelene oči suzne i široke.

- Promocija je u subotu, zar ne, dr. Nettar? Oh, ne mogu dočekati! Rekla sam svim svojim prijateljima. Svi ćemo doći. Oh, to je tako divno!

- Zar ne, Rosa? - reče on i nasmiješi se niskom svojim bijelih, besprijekornih zubiju.

* * *

- Najbolji šampanjac za mene i moje prijatelje! - naruči dr. Max Nettar. Konobar kimne glavom i povuče se.

Cijelo društvo bilo je okupljeno za stolom u restoranu "Tetra Mance" gdje je čaša vode stajala koliko i boca dobrog vina u trgovini. Gary i Lucy su bili tu, Mandy i njen mladi (premladi) prijatelj kako-se-ono-zove, njegov računovođa i njegova ljupka supruga Natally i naravno Cassy sa novom niskom crnih bisera oko njenog lijepog vrata, u minijaturnoj plavoj haljinici i s velikim plavim očima kojima je sve obasjavala modrom svjetlošću. Njena valovita plava kosa lepršala je oko nje dok se smijala čineći zlatnu aureolu oko njene glave.

Max se prigne k njoj i poljubi je.

- Obožavam te - šapne ona. On se namiješi i ukloni jedan plavi uvojak iz njenih očiju.

- No, prijatelju - govorio je Gary - Moram priznati da si nas sve držao u neizvjesnosti dovoljno dugo vremena, dovoljno se dugo igrao s našim živcima, ali ono što sam sumnjao ostvarilo se: nisi nas iznevjerio. Takva velika, pompozna promocija. Upravo ono što zaslužuješ. I ta knjiga! "Kontrolori snova". Stvarno, kažem ti, ne znam kako si to postigao. Kupio sam primjerak, pročitao ga u dahu. I onda uzeo Lucyn primjerak i čitao ga kao da je to posve nova knjiga. Ne razumijem kako je to moguće, ali sviđa mi se, Max, sviđa mi se.

- I ne moraš razumjeti, Gary. Dovoljno je to što ti se dopada. Svaka od tih knjiga je unikat. Na svoj način. A onda opet i nije. Ovisno kako gledaš na to.

- Gđice Stanley, kako ide prodaja za sada? - upitala je Lucy zamišljenu Mandy koja je nekako izgubljeno zurila u plave salvete na stolu. Ova se trgne istog trena, zbunjeno nasmiješi i svečano popravi svoje naočale. Njen mladi prijatelj ju je zaljubljeno promatrao. Mandy je uvijek bila okružena tim dječacima koji su ponekad bili duplo mlađi od nje. Ali onda, njeno četvrto desetljeće teško da se vidjelo. Mandy je izgledala bolje od neke dvadesetogodišnjakinje. Ne od Cassy, ali od dvadeset i sedam godina stare kućanice Lucy, svakako.

- Prodaja je premašila sva naša očekivanja. Mislim da imamo besstseler.

Gary na to zaplješće rukama i podigne šampanjsku čašu, koju je konobar upravo napunio, i nazdravi: - U to ime!

Ispiše zdravicu u tišini.

- I onda, Max, kad će slijedeća knjiga? - upita Gary.

- Ne budi gramziv, Gary - odvrati Mandy - Pričekajmo da vidimo kako će se sve ovo završiti.

- Kako bi se imalo završiti? - namršti se Max - Čemu takvo lice, Mand. Ovdje smo da slavimo, a ne da slažemo kisele face. Zar ne, hm...

- Igor - potpomogne mladi Mandyn prijatelj kome se Max obratio. O, Bože, pomisli on. Gdje li ih samo nalazi?

- Točno, Mand - reče Gary - Cijele večeri si zamišljena. Čemu to?

Mandy se otužno nasmiješi.

- Možda stvari idu malo predobro da bih im mogla vjerovati.

- Oh, kakav pesimist! - glasno se nasmije Gary - Max, reci joj. Kvari nam zabavu!

- Da, Mandy - reče Max za mrvicu malo preozbiljno, ali to čini se da nitko osim Mandy nije primjetio - Nemoj nam kvariti zabavu.

- To je sve zbog praznog želudca - rekao je Shermann, računovođa - Max, najbolje da naručimo sada, prije nego svi umremo od gladi.

- U pravu si - odvrati Max i ponovo navuće na lice osmjeh u trenu zaboravljajući onaj izraz i pogled koji je uputio Mandy - Konobar! Ljudi ovdje umiru od gladi!

- Mmm... Tako sam gladna - prozbori mazni Cassyn glasić. Max se nagne nad nju i poljubi je.

- Je li sada bolje?

- Mmm... Molim, ja bih još, gospodine.

* * *

- Max! Čuješ li me?

- Čujem te, Mandy. Samo govori.

- Prokleti mobiteli!

- Oh, zaboravi mobitele, Mand! Govorila si o toj književnoj večeri.

- Da. Petak. I, molim te, Max. Pojavi se u nekom pristojnijem izdanju. Ne kao u "Blendu". Narušavaš si reputaciju i kao autora i kao liječnika.

- Oh, skini se sa mog slučaja, Mand. Znaš da me Cassy napustila.

- Nije to smak svijeta, Max. Mala je glupa i što da ti više kažem.

- Mala nije glupa. Mala je lažljiva kučka, Mand. Znaš, previše puta mi se to dogodilo da se ne počnem pitati nisu li sve žene iste.

- Da, da, okrivi ženu, Max. Tipično muški. A ne bi li se radije zapitao nema li u tome svemu tvoje krivnje.

- Moje? Mand, i sama znaš da sam obožavao Cassy. Sve sam joj dao. I, zaista, ne vidim razloga...

- Možda te se uplašila, Max.

-Uplašila? Stani malo, Mandy. Da li me se ti bojiš?

- Da ti pravo kažem: da, ponekad da, Max.

- Ma ti si luda! Ti si potpuno pošašavila!

- Možda. Ali probaj zamisliti kako to djeluje na ljude. Tvoja knjiga je dokaz kako si sposoban za potpunu kontrolu ljudskog uma. Tvoj talent te ubija, Max.

- Ma svi ste vi posve poludjeli! Ali tebi se čudim, Mand. Ti znaš moje razloge. Poznaš me. Prijatelji smo godinama. Zar bi se mene netko trebao bojati?

- Poznajem te, Max, da. Ali ti nikad prije nisi pokazivao takente koji su sada jedna od tvojih osnovnih karakteristika. Svi pričaju o tebi, Max. Možeš li zamisliti kako je bilo Cassy kad je, na primjer, ušla u frizerski salon i kad je počela slušati sve ono što ljudi pričaju o tebi i tvojoj knjizi. A svi pričaju. Kažu da si savršeno oružje. Kažu da bi svojim talentom mogao pokoriti narode. Ja Cassy potpuno razumijem, Max. Htjela je pobjeći prije nego poludi od straha.

- Ali ja sam je obožavao!

- Svejedno. Ona se bojala.

- Oh, ja ću poludjeti od sveopće ljudske gluposti!

- Hej, Max! Što si htio to si i dobio. Ljudi te obožavaju i boje te se i to je poanta svega.

- U petak, sve ću im objasniti u petak. Ovo više ne mogu podnijeti.

- Čini kako hoćeš, ali pojavi se u pristojnom izdanju. Ljudi više ne padaju na pijane, prljave i nabusite umjetnike. Postavši javna ličnost postaješ javno vlasništvo, a čitateljstvo i gledateljstvo sudi o tebi kao da mu pripadaš. Max, ako si mislio da se ne možeš nositi s tim nisi to trebao ni počinjati.

- Mogu se nositi s tim i sa svime. A i ti, Mandy, nosi se. Ne trebaju mi tvoje prodike.

- Dobronamjerne, Max. Kao prijatelj prijatelju.

- Boli me briga, Mandy. Samo se nosi. Što se mene tiče svi možete crknuti. Ponašate se kao da smo u srednjem vijeku. Malo novotarije i već umirete od straha. E, pa, ne treba mi sranja u životu. Imam ih i previše!

- Max, ja...

- Da, vidimo se u petak, Mand. Ne brini. Neću se ubiti. Toliko glup nisam.

Klannnnng! Slušalica tresne i poskoči na mjestu.

* * *

Drhtao je kad su ga pozvali na binu. Ne zbog straha od gomile, već zbog njihovih očiju. Vidio je kako ga gledaju. Bili su to izgladnjeli pogledi. Željeli su dio njega. Osjećao se prodanim. Osjećao se robom vlastitog djela. I gledao je njih, svoje vlasnike, kako zahtijevaju komadiće njega.

Po prvi puta počeo se pitati: što sam to napravio?

Dok je došao do bine još jedno pitanje se formiralo u njegovoj glavi: Da li sam napravio nešto krivo? Ovo nije bila reakcija koju je očekivao.

- Štovani, okupili smo se ovdje...

Nitko ga nije slušao. A svi su ipak pozorno pratili svaku riječ njegovog unaprijed smišljenog govora, pratili svaki njegov pokret, pili svaki izraz njegovog lica kao da o tom izrazu ovisi njihov život. Ličili su mu na gladne zvijeri koje je netko pustio iz kaveza i skupio tu na ovom morbidnom skupu. Vrlo brzo se slika stvorila u njegovom umu. Tigrovi i lavovi i hijene, divlje mačke sjedile su u baršunastim stolicama pred njim i kesile zube prema njemu. Lijevo i desno od njega na bini sjedile su zvijeri i pratile njegov govor grabežljivim očima.

Ludim, govorio je sebi, znojeći se, drhteći, pokušavajući ne pokazati svoju paniku, a ipak svake dvije sekunde dižući ruku da obriše znoj, zastajkujući u govoru, mrmljajući, gubeći se, ponavljajući već rečeno.

Zvijeri u baršunastim sjedištima to kao da nisu primjećivale. Samo su se njihove bijele čeljusti i zubi-koljaći kesile prema njemu, njihove dlakave glave njihale u ritmu otkucaja njihovih srca. Nešto se dizalo iznad njih, poput magle. Počimao je shvaćati kako su to njihovi osjećaji prema njemu. Počimao je shvaćati da ne smije izgubiti više ni trenutka. Trebalo je što prije pobjeći s ovog mjesta.

- Izvinite me...

Mandy je zabrinuto podigla glavu kad se on posrćući sjurio s pozornice i zatim izgubio ravnotežu na trećoj stepenici i pao bolno se dočekavši na lakat.

Uzdah se oteo gomili.

Mandy je skočila na noge, pritrčala mu, ali on je, ugledavši je, kriknuo i teturajući pokušao pobjeći. Bila je užasnuta. Nikada ga ovakvog nije vidjela. A nije bio pijan, mogla je osjetiti prema njegovom dahu. Samo je bio sluđen.

Straga, iza vrata, izvan dvorane, bilo je nekog komešanja. Max, koji se sada uspravio na noge, okrenuo se prema tom zvuku. I mnogi iz gledališta ustali su i okrenuli se prema vratima. Zvuk mnogih glasova i tutnjanje stopala približavali su se.

I onda je ljudski stampedo razvalio vrata i stotine njih je utrčalo unutra. Maxov krik bio je zagušen zvukom njihovih glasova. Mandy je pokušala doći do njega, dva policajca su pokušala doći do njega, ali Max je bježao, ne videći njihove pokušaje da ga odvuku na stražnji izlaz.

I svi drugi, svi oni koji su upravo ušli, pokušali su doći do Maxa. Bilo ih je previše da ih išta sprijeći. Svi su oni više ili manje poznavali dr. Nettara ili bar čuli za njega.

I svi su pročitali njegovu knjigu i shvatili je.

Sada im je osnovni smisao života bilo doći do njega, ukrasti dio njega. Sluđeni obožavatelji u čijim je glavama bila samo jedna ideja: dotaknuti vrhunac svojih ideala. Magla njihovih osjećaja rasla je i učinila veliki, sivi oblak iznad njihovih glava koji je postao olovno taman, pa zatim crn kad su se sklopili oko njega.

Čuo se žamor njihovih uzbuđenih glasova.

Čuo se Maxov krik kad su ga njihovi prsti dokučili.

Čuo se Mandyn prestrašeni doziv dok je pokušavala prodrijeti kroz zidove ljudskih tilijela. Crni oblak grmio je i sjevao. Max je vidio kandže zvijeri koje su počele načimati njegovo meso.

Samo tri minute nakon što je sve počelo sve je naglo zamrlo.

Od dr. Maxa Nettera više nije ostalo ništa. Njegovi obožavatelji stajali su okolo, obliveni njegovom krvlju, s komadićima njegovog mesa ispod noktiju. Neki su se još saginjali kupeći ostatke njegovih kostiju, tkiva, kože i kose, ali crnog oblaka je nestalo kao da ga nikada i nije bilo.

I samo se još jedna rečenica, materijalizirala iz njihovih misli, dizala i šaptala, mada su svi šutjeli, tako da se činilo kao da to krvavi zidovi dvorane šapuću.

Bio je to odlomak s kraja "Kontrolora snova", a glasio je ovako:

"Pisac, predajući se kroz svoje djelo čitateljstvu na milosti i nemilost, pred njegove kritične oči, pred njihov sud, postavlja granice svoje božanstvenosti ili pak ništavila. Predavši se on zauvjek postaje dio njih i oni će svojim životima čuvati ideju koju je začeo u njima. Psihološki faktor ovdje je značajni čimbenik prenošenja ideje koja se začela u njegovom umu i koju je, ako je u njemu dovoljno umješnosti, prenio na svoje čitateljstvo. Taj faktor bit će faktor kontrole njihovog uma. Ako je faktor, odnosno piščeva umješnost, dovoljno jaka, on će moći mijenjati tokove njihovih misli, u njihovim umovima graditi svjetove koji nikada nisu postojali i natjerati čitatelja da se zagleda u te nepostojeće svjetove i pronađe sebe u njima.

Tim svođenjem živog na neživo, stvarnog na nestvarno, pisac zarobljava svoje čitatelje u neku vlastitu psihološku dramu i dozvoljava im da uđu u njega i postanu dio njega. Taj čin, kojim se sad čitatelj predaje piscu, prikazuje se u obliku obožavanja i ovisnosti o spisateljskom umu, težnji za daljnjim užitkom i gradnjom svijeta koji je u njima začet. Uspostavom tog kontakta uspostavlja se kružni tok ovisnosti koji se ipak naposlijetku uvijek vraća čitateljstvu jer njihova glad je neutaživa.

Stoga Kontrolori snova istodobno bivaju i gospodari i žrtve, a njihove sudbine ovisit će o obožavanju koje će se oblikovati u glavama onih koji su pod utjecajem njihovog magičnog djela.

Ni jedna snaga nije tako jaka kao snaga uma. Oni koji mogu upravljati njome upravljajući je prema vlastitim ciljevima gospodari su snova jedne civilizacije. Međutim važno je znati: snaga oslobođena na taj način veća je od snage koju jedno ljudsko biće, koje pisac čini, može kontrolirati.

Stoga se treba zapitati: da li sam dovoljno jak da oslobodim silu koja je u meni i da li sam dovoljno jak da se suprostavim sili koja će odgovoriti na nju? Ako je odgovor pozitivan Kontrolor snova bit će rođen. U suprotnom..."

Zagreb, 18. 05. 1998.

14:37